Uhvati me tako, ponekad, vrtlog moga ludila. Ma nisu to dani kad sam slaba nit’ postoje dani u kojima bih te nevjerom ubila. To su samo meni znane putanje i pusti da u njima uživam. Svatko treba zrak udahnuti da bi živio, a ustajali zrak mene brzo ubije. Zato slušaj kako dišem i prepoznaj kad je plitko, a kad punim plućima…
Možda sam nekad bila selica. Ako jesam tračak iste još nosim u sebi. Sigurno sam bila lasta ili sličnog roda, jer ne tražim krova mimo našeg nit’ u drugom išta. U tebi imam sve, osim tog jednog sitnog komadića sebe kojega tražim u tko zna kakvom dašku.
Iako, uhvati me ponekad vrtlog moga ludila, znaj, na dobrom smo putu jer to nije često…
Ne razmišljaj, nikad, kako me sputati jer vezan se vjetar u ništa pretvori, nestaje kad stoji. Uzmi od mene sve što ti ponudim i ne pomisli da svakome nudim što i tebi. Ja sam Ja i bit ću ti melem ako si spreman ne dozvoliti mi da uvenem. Ne, nisu sve žene iste, ja sam takva, ali zašto, pitam se?
Znam da je odgovor negdje duboko u meni, jedva diše, ali diše… Možda je to dijete koje je davno zatureno, skriveno negdje u dubinu i čuči… Postiđeno.
Zaći ću u nutrinu, moram se suočiti s time, što god bilo; neki moji demoni il` netko sam i odbačen.
Od malena sam učena da svakome dam šansu da mi se predstavi, da me iznevjereni nikada neće iznevjeriti, prevareni prevariti, odbačeni odbaciti, povrijeđeni povrijediti. Usađeno je u mene da ljubim ljude sa svim njihovim manama i tako sam postala to što jesam.
Nije me život mazio. Mazili su me roditelji. Drugi su samo grabili što im je bilo drago, čak i silom, ostavljajući rane kao kratere na mojoj duši, a dijete, ono se zavuklo duboko ne dajući sebi šansu da se razvije i procvjeta… Svima sam davala sebe u najboljem izdanju i to me koštalo, još plaćam taj danak, a zašto? Možda jer nisam prepoznala tko mi je prijatelj, a tko se samo boji biti mi neprijatelj…
Ne znam… Znam samo da ne želim i ne mogu krivim stazama jer moram paziti što svojoj djeci ostavljam u naslijeđe. Moram naučiti kako dozirati to breme koje nosim da iz prokletstva pređe u blagoslov. Blagoslov trebam jer to je ono što želim nakalemiti na druge. Možda tražim nekoga tko će mi biti ono što sam ja cijeli život pokušavala biti drugima, nekoga koga mogu zagrliti, a da srce ostane jedini budan organ, da me ugrije to sunce koje zrači iz iskrenog djeteta. Možda sam i sama još uvijek dijete zatvoreno u sobičak na čija vrata kuca strah, a kad strah pokuca, samo dječja ljubav uspije otvoriti vrata, a da pred njima ne nađe ništa.
Možda zato tražim te rijetke koji će me razumjeti ovakvu kakva jesam, bez strogo određenog uputstva za upotrebu.
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
