Sjedim…
palim već ne znam
ni sama koju cigaretu,
dok suze izdajnice nečujno
klize niz obraz
kvaseći pismo u mojim
rukama,
po ne znam koji put…
Tinta se već sliva pod teretom
kapljica, koliko su teške…
Znam svaku riječ napamet
urezala se u pamćenje
još onog prvog dana,
ali svejedno,
neki demoni me tjeraju
da ga iznova čitam
i proživljavam bol koju si
ostavio iza sebe
u tim izdajničkim riječima
kojima si me napustio
u tom prokletom buketu suhog
cvijeća koje sad u uglu sobe
skuplja zrnca prašine
vječno me podsjećajući na
tvoju izdaju…
Otišao si tiho, jednoga jutra
dok je proljeće pokušavalo
da pobijedi zimu,
ali nije uspjelo,
baš kao ni ti izgubili ste
svoje borbe držeći se za ruke
možda ste se trebali boriti jače,
ali znam nije više ostalo
ni trun snage u vama
I zato sada ustajem
još moram da kupim suho cvijeće
da ga ostavim podno tvog spomenika
u spomen na sve ono
što vratit se neće…
Martina Kopić
