Ultimativnom eksplozijom,
po život uznemirujućih tvari,
započeo je revolucionaran
stadij inkubacije.
Disperzivno se rastapam,
nošena mukom idolopoklonstva
upućenog krnjoj čestici dostojanstva-
tako te ovaj stih opisuje.
Žalim nepotrebno istjecanje krvi,
čistu prodaju tajni
na sajmu pokvarljivih gramzljivaca
koji su u potjeri
za lako kradljivim
polugama ponosa.
Izdao si pogrešan recept
za lijek protiv smrtonosne bolesti,
neiskrenošću dozvolio
naglo skliznuće
ka stepenicama limba;
prepustivši grčevite ostatke
naših vrijednosti
da se međusobno
detoniraju i razmrve.
Pružaš slabašne ruke,
željan gromoglasnog pljeska,
iako je jedino
što možeš osvojiti-
neugledna ništica
na skali oduševljenja.
Osvrni se oko izgubljene aure
što ju nazivaš čašću,
osjetiš li gnjev strukture
koja se pomahnitalo topi?
Vrištiš li katkad,
nošen oskudnim
izrazima mediokriteta,
dok pali anđeli posthumnih ralja
prijete odajama
u koje namjeravaš zalaziti?
Izvjesno si prekršio
odredbu poštovanja,
siromaštvom ćudi
prenerazio moju osebujnost karaktera,
vlastitom ljušturom ogoljelosti
onemogućio momentalne pomake,
ali je pouka tog jarma
besciljnosti ipak izvučena.
Nisi uspio zatomiti
božansku iskru duhovnosti
koja pluta razgranatim krvotokom;
samo meni svojstvenom
mjerom jakosti.
Nepobjedivi robe
niskih strasti- izgubio si!
Lorena Vojtić
