Sjenča me kistom,
nanoseći zagasite boje,
kao slojevitu pokoru.
Pri namjernom
sudaranju
vrhova prstiju,
rastapaju mi se
krvna zrnca-
poput samotnih
ugrušaka kataklizme.
Promišljam o njemu,
u neuglađenim razmacima,
između neoprezno
izazvane tahikardije
i sljedećeg
psihodeličnog,
slobodnog
pada razbora.
Iskrenošću protežem
zapečaćene stijenke
začahurenih emocija;
ne bih li naposljetku
posvema prigrlila
tajanstvene cjelove-
svojevrsne ekstaze
karizmatičnih priljubljivanja.
Preuzvišeni monolog
zatitrane savjesti-
počesto jezdi-
duhovnim reflektorima
osvijetljenom prostorijom
srčanih zalistaka.
Inovativno
me reanimira
svojim dodirima.
Međutim,
on ne posjeduje
dar predviđanja
varijabilnih opadanja
kreativnih angažmana.
Protivno tome,
meni previše šteti
metafizička
akceleracija
paranoičnih
nesuglasica;
prohodnih isključivo
u iskonstruiranom oprostu
pripijenih zagrljaja.
Suptilno ga navodeći
na maničnu opsesiju
divovskih razmjera-
nedvojbeno ozdravljam;
bivajući kompletno imunom
na preboljene suicide
prijašnjih slamanja.
Lorena Vojtić
