Nikad nisam imao razumijevanja za ljude koji vole čitati i pisati. Pogotovo u ovo moderno vrijeme kad je tehnologija zamijenila gotovo sve. Smatrao sam to pomalo smiješnim i apsurdnim, tako uzaludno trošiti vrijeme. Nisam mislio da je vrijeme provedeno na mobitelu ili računalu nešto vrjednije. Ipak sam provodio dane listajući članke, čitajući statuse na Facebooku, gledajući snimke na Tik-toku. I to mi je bilo u redu. Puno logičnije nego čitati ili pisati.
Za to vrijeme moja žena bi uvijek čitala ili pisala i činilo se da uživa u tome. Nikad je u tome nisam sputavao, ali nije da me to nešto posebno zanimalo. Kad je tiskala svoj prvi roman, pa potom drugi, peti, sedmi… Kad se zabavljala oko tiska, prodaje, slanja; ni tad nisam rekao ništa. Još uvijek sam mislio da je to samo neka vrsta hobija i ništa više. Prvenstveno sam bio mišljenja da se od toga ne može živjeti no u razgovoru s njom shvatio sam da se može, ali i da ima toliko mnogo pisaca koji to rade jednostavno iz ljubavi. Ona je bila jedna od njih. Davala je sebe u svaku riječ, uživala u svemu napisanom.
Na njenom licu vidio sam nešto, vidio sam taj neobični sjaj koji mi je pomogao da shvatim. Shvatio sam da unatoč svoj tehnologiji upravo knjiga ima posebnu vrijednost, a onaj tko ju piše drugima daje neprocjenjivo bogatstvo. To bogatstvo mogu spoznati samo istinski ljubitelji knjiga. Priznajem, nisam još uvijek jedan od tih, ali zato sad cijenim sav trud i rad koji se ulaže u stvaranje i plasman knjige na tržište.
Kad me pitaju (ponekad i posprdno): “što ona radi po cijele dane? Opet nešto piskara?”
Ja im odgovorim: “moja žena nije samo domaćica, ona je i pisac. Možda ne živi od prodaje svojih knjiga, ali uživa u njihovom stvaranju”.
Stvoriti nešto iz ničega, koje li je to bogatstvo!
Kolumna: Zapisi u vremenu
Karolina Obradović
