U nutrini bića, pokraj srca
čuvam miris onog predvečerja,
kad u blistavilu zapada
spoznah sebe u tvom osmijehu,
u tvom zagrljaju i mekoći dlana.
Jer kad noć počne tkati
mašti novo ruho
opet sam privlačna i svježa,
kao ruža koju si mi onomad,
očaran darovao.
Ponekad, u postelji,
nijemoj od neusuda,
oživim nevinost mladenačkih želja,
i pronađem te u sjaju
morske površine i mjesečevog puta,
pa usnijem tako, budna,
neokrunjene visoravni naše mladosti.
I,tebe i mene,
kako se rastalasani,
darujemo vječnosti.
Kristina Barić
