Ista priča, isti kamen, oštar žulja ispod srca
para mi kožu, bole bijela zrnca u krvi mojoj,
duša vrišti na sav glas, ječi srce u utrobi,
niko ne osjeti osim mene, kad’ tijelo zadrhti.
Ne dosipaj so na ranu, da me još više boli
pusti me da te odćutim u ćošku sobe,
odbolujem neostvarenu ljubav uz olovku i papir
da ispišem o nama najljepše ljubavne pjesme.
Budi čovjek jednom u životu, ne pričaj bajke,
oboje znamo, ljubav se samo.jednom desi,
a naša je znamo dobro, bila obostrana.
Volio si me, i voljela sam te!
Bio si moja zvjezda na dlanu,
u tebe sam gledala k’o u sunce, na nebu,
milovao si me pogledom očiju,
dok sam češljala srebrene kose tvoje.
Gdje li nestade strast tvoja?
Koja li žena uze moje mjesto,
pitam sada kad sve se ugasilo odjednom?
Zapàli plamen, još ovu noć,
i pusti me da te odćutim srcem svojim,
pusti, da nahranim dušu očima dok te traže,
da te se namilujem, nagledam poslednju noć.
Pusti me da te poljubim, prije nego zora svane
i zauvijek zatvoriš vrata naše ljubavi.
Ne ostavljaj prazne ofingere da vise u ormaru,
ponesi ih sa sobom, ne želim ni uspomenu
na tebe, dok živa postojim.
Sašila sam našu ljubav u postavu rukava,
krijem te od svijeta i ne dam te nikome dalje,
neka mi te blizu srca, ako mi zadrhti nekad
poželjeću, da me tvoja ljubav ugrije.
Volio si me, i voljela sam te!
Rabija Hamidović
