Božić dolazi, znači spremi kuću ili stan, onako baš generalno. Okiti jelku, sa što više moguće ukrasa i lampica. Ispod nje moraš već imati spremne darove. Naravno i kuću izvana trebaš ukrasiti lampicama i zelenim granama(ne zaboravi imelu!), a na prozorska stakla zalijepiti zvjezdice, djeda Božićnjaka i slično.
Napravi minimalno pet, šest vrsta kolača, nek se nađe. Za ručak moraš imati obavezno suho meso i pečenje uz razne priloge i neizostavnu sarmu.
Kažu takav je običaj, ali daleko je sve to od nekih starih, pravih običaja. Lijepo je vidjeti sve sređeno i ukrašeno, ali ponekad stvarno izgleda kao da se Božić pretvorio u kič, u presliku američkih filmova. I kao da smo u nekom natjecanju jedni protiv drugih: tko će više, tko će bolje.
Sjećam se Božića iz svog djetinjstva, iz svoje mladosti, kad nismo imali mnogo, ali smo gledali nekim drugim očima. Sjećam se svježeg mirisa jelke i slame, šarenih bombona koji vise s grana. Obiteljskog ručka i osmijeha. Nije bilo mnogo poklona, ali je bilo mnogo radosti. Nije bilo mnogo lampica, šarenih ukrasa i naljepnica na prozorima. Palili smo prskalice, imali smo jelku, žito i svijeće. Imali smo pravi duh Božića. Posjećivali smo jedni druge, dijelili zagrljaje i poljupce. I ono najvažnije spremali smo se za Isusovo rođenje, slavili smo njegov rođendan.
Kolumna: Zapisi u vremenu
Karolina Obradović
