Je dan za čekanje.
Za nadanje.
Za mladost i starost.
Za slavlje i umiranje.
Jer vrijeme je fluid, a čovjek je stvaran
i teško pomičan.
Rezistentan na promjene, poprilično.
Vrijeme je samo kulisa u našoj percepciji
a mi smo isti, oni od jučer, oni iz mladosti.
Pronosioci gotovo istih ideja, težnji i strahovanja iz vrlo ranih dana.
Mi smo kamenje nad kojim protiče vrijeme kao rijeka, koja nas se dotiče sa svih strana i na različite načine.
Prkosimo vremenu uspomenama, sjećanjima i obećanjima, nadanjima i željama.
Ponekad se sebi pobjednicima učinimo.
Sve do samoga kraja.
Pobjeđujemo vrijeme razmišljajući o sebi,
ne uzimajući ga u obzir.
Marijana Martinčić
