S tisuću zašto mahnito češem
ožiljke s duše i oblačim ih
u svježe ruho.
Jutro je, a jutra su mi najbolnija.
Iz njih izvire snaga upornima,
u njima se množe i dijele
ustrajni izazovi za snažna ramena.
U njihovoj modrini sjaji se i riznica
soli za moje rane,
jer ni uporna ni hrabra nisam.
Ona, uglancana do savršenstva,
muči i pjeni moju slabost.
Koliko sam samo vihora bespuću dala, kakve sam samo zlatoveze
opijenoj šumi darovala.
Zar da me ovakvu dočekaju
iskusna prostranstva?
Skloni se, nevjerna nado,
u ljušturu u koju si zaključala
nedočekana obećanja,
bježi tamo gdje si uzalud mamila
krhku mi vjeru u nedostižne igre.
Ne tjeraj me u slana praskozorja,
jutra su mi najbolnija.
Kristina Barić
