Hladno je, mraz je prekrio automobile, drveće, travu i staze. Negdje je već pao prvi snijeg. Zaogrnuo je sve svojim bijelim plaštem i drži sve u svom zagrljaju hladnoće. Zima je, kuca na vrata niskim temperaturama, ona uvijek dolazi najavljena. Naviknuti smo na tu zimu baš kao i na sva ostala godišnja doba. To nam je sasvim normalno, ništa iznenađujuće.
Ova druga zima stiže polako, ali osjetila se snažno i u proljeće i u ljetu, u jeseni. Zima koja dolazi nenajavljeno, ona koja nikad ne kuca na vrata. Njen mraz prekriva naše oči, pa ih ponekad zatvaramo pred stvarnošću. Omotava se oko srca i steže ih, njena hladnoća teško popušta. Zima koja se uvukla u srca ljudi.
Kažu to je neko novo vrijeme, novo “novonormalno”. Vrijeme u kojem preispitujemo odluke drugih. Vrijeme u kojem preispitujemo svoje odluke. Istovremeno kao da brinemo i ne brinemo za tuđa mišljenja. Čvrsto se držimo svoga ili popuštamo pod pritiskom. Svaki pojedinac za sebe. Neki strahuju od budućnosti, a neki žive dan po dan. Neki su zarobljeni u prošlosti, u vremenu kad je zima bila samo zima i ništa više.
Zima je oduvijek postojala, ona u prirodi i ona u ljudima. Možda u zadnje vrijeme samo malo više obraćamo pažnju na ovu u ljudima: sebičnost, oholost, zavist; mržnju i srditost. Možda bolje primjećujemo podjelu, razdvajanje i raznolikosti u mišljenju koje kao da nam se svakodnevno nameću. No, nije nikad sve tako crno i hladno. Sve dok u nama postoji sunce, sve dok ga nosimo u srcu. I ne dopuštamo tami i hladnoći da ugase taj sjaj. Sjaj tog sunca i vedrine ovisi o svakome od nas. Kao što ćemo se dobro odjenuti da se zagrijemo u hladno vrijeme tako i za ovo drugo trebamo naći svjetlost u sebi. Samo ta svjetlost može obasjati tamu i zagrijati srca u nama i oko nas.
Kolumna: Zapisi u vremenu
Karolina Obradović
