Dan je siv, tmuran, mokar…
Ne pada kiša, ali vlaga u zraku je tako visoke koncentracije da rosa koja se navalila na travu podsjeća na one goleme bale tekstila što u slojevima leže i tvore stog.
Miris zraka je težak, jesen na izmaku, ali zima još nije toliko blizu pa vonj truleži nadjačava miris nadolazećeg snijega.
Prostorija je skučena, mračna, a tuga u njoj dodatno zgusnuta; poput morše ju steže niski strop. Svjetlost je izgubila bitku pokušavajući se u sobu probiti kroz sitne pukotine među letvicama koje su na prozoru zamijenile staklo…
Na sredini prostorije, na improviziranome stolu, leži lijes, a podno njega, zgrčena starica na kojoj su tek jecaj i lelek ostali kao znameni žive osobe.
Sprovod je prošao, bila sam prisutna, tijelom…
Duh mi se vratio u djetinjstvo, u doba kad su Komšo i Komšinica svakodnevno hodali stazom.
Prvo ona, natovarena vrećicama i torbama, a par koraka za njom i on, ruku prekriženih na leđima.
Gonio ju je Komšo da hoda pred njim, nikad iza, nikad pored.
“Ispred mene ‘ajde, vikao bi, ako ima neko zlo ti ga skupi dok ja dođem”!
Više je batina ta žena u braku dobila nego li je kruha pojela i uvijek šutke i bez pokušaja da šminkom sakrije modrice.
Devetero djece mu je rodila, četvero ih je živih.
Petero svoje čeljadi je jadnica pokopala, za ničiju smrt kriva, a za svako ukopano je osim psihičkih šibanja kojima ju je život kažnjavao, dobila i Komšino, ono fizičko.
Težak je život imala ta naša Komšinica, a nikad se u susjedstvu nikome nije požalila.
Da je u to doba bilo službi koje su štitile zlostavljane od zlostavljača možda bi u njezinu životu bilo više sunca, tko zna…
Žalila sam tu ženu koja je kroz život klipsala ispred svoga muža.
U njihovoj obitelji ona je bila hranitelj. Radila je u “Vinteksu”, bila je vrsna krojačica i vrijedna radnica, ali uvijek sama, šutljiva i pognute glave.
Jedne je godine bila nagrađena kao najučinkovitija radnica i za nagradu je dobila bocu pelinkovca koji se proizvodio u “Pik Neretva” i vunenu deku iz najnovije serije koja se proizvodila u “Vinteksu”.
Bio je to vrijedan dar, mada je znala da će svu njegovu gorčinu osjetiti na svojoj koži, ali neka, bar će djeci biti toplo pod dekom.
Ipak ju je Bog pogledao pa su joj djeca izrasla u poštene ljude.
Kćeri su joj bile kao ruže lijepe.
Imale su ljepotu svoje majke. Sinovi su stasali u jake mladiće i tada je imao tko i uhvatiti Komšinu ruku spremnu da joj grubo obraz pomiluje. Branili su ju kad god bi on kući došao pijan, poput gore bi se ispriječili između nje i njega, ali na oca ruku nikad nisu digli, tako ih je majka odgojila.
Kad su svi pošli svojim životnim stazama, zaposlili se i počeli formirati svoje obitelji, molili su ju da napusti Komšu.
I kćeri i sinovi su ju pozivali da se preseli k njima, ali odbijala ih je govoreći da ona svoga Miku voli više nego sebe.
Odlučila je ostati uz njega i nastavila vući torbe u kojima su zveckale staklene boce, a znala je da će, kad te iste boce budu prazne, tako od njegovih udaraca zveckati cijelo njezino tijelo.
Težak život, velike tuge, silni udarci, nisu ju naveli da odustane od onoga kome je rekla “Da, u dobru i u zlu”.
Spustili su Komšu u grob.
Duh mi je u tijelo vratio Komšiničin vapaj;
“Zašto si prošao naprijed?”
Sandra Utovac
