Na stotinu puta sam čula: ne čitam domaće knjige, ne zanimaju me, ne poznajem autora. Da, istina je da se u Hrvatskoj općenito malo čitaju knjige, a one domaćih autora skora pa ni ne čitaju. Zašto je tome tako i vrednuju li se strani autori po nekim drugim standardima? Pitanje je koje se samo po sebi nameće. Oni koji pišu pod pseudonimom, oni koji imaju nekakve nazovimo sponzore, za njih još i ima nade i oni se guraju. No, ako netko čuje za ime Karolina Obradović hoće li posegnuti za tom knjigom. Vjerojatno neće jer već i samo ime stvara jednu vrstu averzije. Hvalimo se domaćim, a zapravo to domaće ima svoju cijenu koja je odavno određena visokim standardima. Nismo svi u mogućnosti tiskati knjige kod poznatih nakladnika, nemamo svi pokrovitelje. Kao da smo prisiljeni živjeti s odbijenicama nakladničkih kuća ili abnormalno visokim cijenama, s rečenicom: “javimo se ako budemo trebali vaš rukopis”- rečenica koja je svima njima izgleda postala poštapalica. Ima nas vjerujte koji smo davno shvatili da ne moramo tako. Bojite se čitati i objaviti djelo domaćih, neafirmiranih autora? Uredu, mi ćemo naći način jer imamo itekako volju. Sve moje knjige tiskane su o vlastitom trošku i to u drugoj državi, jer mi moja država nije dala priliku kakvu mislim da zaslužuje i velik dio neafirmiranih pisaca.
Da rezimiram: da bi jedna knjiga uopće izašla iz tiska potreban je velik trud i rad. Nije to samo tek gotov tekst. Od uređivanja do prijeloma, lekture, korekture, naslovnice… I da, to se sve masno plaća, a o cijenama tiska da i ne govorim. Dakle nama neafirmiranim piscima iz Hrvatske isplativije je odraditi svu pripremu i poslati na tisak u drugu državu te platiti dostavu. Nisam poznata, moja djela ne nalaze se u javnim knjižnicama. Za predstavljanje istih služim se internetom i društvenim mrežama. Do neke bolje prilike, nekog boljeg dana, onog kad će meni i drugim hrvatskim piscima netko pružiti priliku da se dokažemo jer mi to bez obzira na sve umijemo i znamo.
Kolumna: Zapisi u vremenu
Karolina Obradović
