U sobi sam i slušam kako kiša pada,
listopad potvrđuje jesen,
sat dobuje, ponoć je blizu,
ništa novo za mene…
U mislima vidim sebe;
hodam cestom,
okružuju me koferi, vjetar sam…
Lutam u komadu sna koji nije san,
a ti, zanemaruješ način
na koji nestajem.
Jer uskoro bit ću samo prašina,
gorak okus u tvom čaju,
razlivena tinta,
slovo na zgužvanom i bačenom papiru.
Ne spavam,
glava mi je puna ove nesanice.
A misli putuju bezglavo u poznatom smjeru
i kad napokon nestanem
čut ćeš šuškanje
i gledati ono
što je ostalo od mene – prašina,
nijemi nagovještaj svega što neviđeno se kreće.
Ivo Mijatović Ico
