U čoporu – nijesam opstajala. Voljela sam da dodirnem tuđe svjetove, da budem s ljudima, trudim se da ih volim i još više da ih ne prezirem ako i kad me povrijede, ali – nikada to baš za mene nije bilo lako.
Uvijek sam ljude upoznavala tako što u početku mnogo više slušam. Osluškivala sam bilo njihovih života dok se ne uvjerim da imamo ponešto zbog čega bi pokoja riječ koju razmijenimo imala smisla za njih i za mene. Ako osjetim da pulsiramo potpuno različito nijesam imala potrebu da im to objašnjavam, udaljila bih se, često ih ostavljajući u uvjerenju da sam ih nekako oštetila i krenula dalje.
Tek kasnije ti bi ljudi shvatali da je njihov prvi utisak bio pogrešan. Jer, baš poput mjeseca koji me toliko opčinjava – i ja mogu njih da osvijetlim tek kada ostanem sama.
Aleksandra Vujisić
