Marta ima 79 godina. Večeras su joj u domu za stare napravili zabavu s tortom i sigurna je da su na njoj bile zakačene te dvije, zasebno vesele, brojke te da je tek iz trećeg pokušaja uspjela da ih oduva. Juče, kada su je u kolicima doveli do dnevnog boravka nije slutila da će biti zabave – jer nije znala koji je datum.
“Marta ne bi znala ni da je počeo treći svjetski rat!”, cerekala se pretjerano našminkana medicinska sestra Dušanka između dva selfija na recepciji doma. Marta je uzdahnula i rekla: „Hvala Dušanka. Zaista cijenim sve što vi ovdje radite za mene, ali molim te da pitanje moje informisanosti o trećem svjetskom ratu prepustiš isključivo meni. Ukoliko ti je dosadno upali taj tvoj “fejkbuk” i kači te proklete fotografije na kojima izgledaš mnogo bolje nego uživo!“
Trenutak pošto je sve ovo izgovorila Marta se duboko pokajala. Dočekao je tužni Dušankin pogled. Mislila je da će biti bolje ako kaže ono što zaista misli i da će tako i Dušanki pomoći da joj odgovori, reaguje na bilo koji način, ali ona je samo stajala skrušeno i Marta je sigurna da bi i zaplakala, samo da – srećom – telefon na recepciji Doma “Mladost” nije zazvonio. Marta je iskoristila trenutak i lagano odgurala kolica dalje, sve teže dišući. Nije bila sigurna da li je nedostatak daha osjetila prije razgovora s Dušankom, u toku njega ili dok je pokušavala da pobjegne nakon onoga što je izgovorila. U svakom slučaju, sad nije bilo povratka, uostalom, nema Marta ni 39 ni 49 godina da se izvinjava i da pokušava da izgladi stvari. Utješila se tako dok je zatvarala vrata svoje sobe i već je razmišljala o knjizi koju je sinoć počela da čita. Dograbila je s police kao što gladan čovjek uzme sendvič. Taman se lijepo namjestila i pročitala nekih destak strana, kad je na vratima čula nečije slabašno kucanje. Nije morala da pogleda – znala je da je to bila Dušanka. Upitala je da li joj je nešto potrebno, na šta je Marta odbrusila da nije, a onda se predomislila i zamolila je da ostane još tren u sobi. “Dušanka, šta ti radiš sa svim silnim fotografijama koje napraviš na poslu? Gdje ti to čuvaš? Koliki su ti albumi?” – pitala je Marta potpuno ozbiljno.
“Kako mislite albumi? Pa ja imam telefon koji ima prilično memorije… Zašto pitate?”
“Znači, ti ne odeš kod fotografa da izradiš te fotografije, neke staviš u album, dobri staromodni album, neku uramiš, najljepše pokloniš nekome sa posvetom…?” – nije odustajala Marta. “Ne”, zbunjeno je odgovorila Dušanka. “Neke od njih okačim na društvene mreže i tako ih dijelim s porodicom i prijateljima.”
“Ah da, fejkbukovi i ostale tričarije. Neću te ni pitati ko i kako sve vidi te fotografije, jer je meni to sve krajnje neobično. Nekada smo albume čuvali kod kuće i samo najbliži su mogli da vide naše fotografije, uglavnom s nekih rođendana, putovanja, proslava, rijetko ko se svakodnevno fotografisao. Nekada se pitam da li je tako bolje: recimo, današnji roditelji bilježe svaki dan odrastanja svoje djece. Ja fotografije svoje kćerke imam samo…”
“Vi imate kćerku!?” – uzviknula je iznenađeno Dušanka. Marta je hladno pogledala i rekla: “Da. Živi u Americi, već duže od 25 godina. Hajde, dodaj mi onu ljubičastu svesku da ti je pokažem”, mahnula je Marta prema ormaru. Dušanka je pošla do ormara, otvorila policu i izvadila ljubičastu svesku punu isječaka iz novina i starih fotografija koje su virile iz korica. Marta je drhtavom rukom uzela i pružila joj fotografiju:
“Vidiš, Dušanka, ovo je moja kćerka na maturi. Poseban momenat, prava fotografija, posveta – vidiš za mene to ima vrijednost.“
“U pravu ste, sigurno da se pretjeruje s upotrebom interneta i svega što on donosi. Bog zna, i pored svih silnih zabrana i zaštite, dokle ti podaci sve stižu, ali eto – povuče i mene, pa nekad postavim… Možda neko vidi”, uzdahnula je Dušanka.
“Ko?”, pitala je Marta neumoljivo.
“Ne znam, poznanici, prijatelji prijatelja, možda nekog upoznam”, tiho je rekla Dušanka. Martino priznanje i požutjela fotografija učinili su da se osjeća kao da joj duguje iskrenost. “Umorna sam, znate. Nekad mislim da sve mogu sama i da me nije briga da li imam partnera. I često me nije briga. Ali, onda pomislim da bi bilo lijepo probati sa nekim i vidjeti jesam li tako srećnija. Eto, patetična Dušanka traži momka, jeste to htjeli da čujete!?”, uzviknula je na kraju s jetkim smijehom.
Marti je bilo žao što je odgovor tako jednostavan, tako tipičan, tako nametnut stavovima ovog društva: da sama za sebe Dušanka ne može biti srećna, ali eto, možda bi mogla biti s nekim Gojkom. Znala je da je trebalo da je utješi i da joj kaže da će sigurno nekog naći, da je mlada, da ne gubi nadu. To bi sigurno uradila svaka druga 79-godišnjakinja. Trebala je možda to da kaže i zarad same Dušanke koja je neku utjehu od Marte tražila svojim velikim tužnim očima, ali umjesto toga Marta je rekla:
“A možda ti treba da budeš srećna Dušanka. Samo Dušanka, bez Gojka.”
“Gojka!?”, zastala je Dušanka a onda prasnula u smijeh: “Tako mi se zove otac!”, obije su se nasmijale i tenzija je nestala. Marta se naslonila i rekla: „Izvini Dušanka, ako nemaš ništa protiv, ja bih malo odspavala…“
“Naravno, samo izvolite, ljubazno je odgovorila Dušanka i pomogla Marti da popravi jastuke.
Dušanka se s osmjehom oprostila od Marte i vratila na šalter. Fotografija Martine kćerke greškom je ostala u džepu njenog mantila, a ona nije mogla da se odupre radoznalosti pa je pročitala posvetu: “Draga Marta, nadam se da si spremna za promjene koje mi odmalena obećavaš. Tvoja zauvijek, učenica generacije, Tara.“ Dušanka je dugo zurila u poruku. Nije to bila tipična posveta 18-godišnje maturantkinje majci, ali eto, ni Marta nije bila tipična majka. Dušanka je odlučila je da fotografiju vrati sjutra. Ukucala je Tara i Martino prezime i dobila na društvenim mrežama 48 rezultata.
“Oh”, uzdahnula je glasno Dušanka i promrmljala: “Ima li ičeg jednostavnog u vezi ove žene?”.
U sobi, Marta se prisjećala svog posljednjeg razgovora s Tarom. Bolio je želudac od tih sjećanja, ali s njima se uspavljivala svake večeri već 25 godina, jer taj razgovor bio je posljednje što je dijelila sa svojim jedinim djetetom. Tara je optuživala da je sebična, da ne želi da se suoči sa alkoholizmom svoga muža i da zato radi po 14 sati dnevno. Rekla joj da je mrzi i da ne želi više nikada da je vidi. Rekla joj da treba da počne da zove stvari pravim imenom.
Marta je ćutala, prosto zato što je nekada teško reći istinu. Istina nekad ima oštre zube i zvjerski pogled. Ima nekad kandže, možda čak i udara tamo gdje ste naslabiji. Nekad će onima koji je govore biti neprijatno da je kažu, znojiće im se dlanovi, obrazi bojati crvenilom, a riječi zastajati u grlu. Kao da istina – nije istina, već svoja sušta suprotnost. Često će istina biti utišana, progonjena, zapostavljena. Nekad će biti zabranjena da ne bi ugrozila opšte interese. Nekada će biti isuviše bolna: postoje ljudi koji bi se u trenutku polomili kada bi je naglas rekli pred drugima.Ali uprkos svemu tome istinu treba uvijek govoriti. I pomiriti se na vrijeme sa tim da nije za svakoga.
Marta je odlučila da sljedećeg jutra zamoli Dušanku da joj pronađe Tarin broj telefona. Zato će ova noć biti jedna od najdužih noći ikada, pomislila je Marta dok je ponovo okretala jastuk na drugu stranu.
Aleksandra Vujisić
