Jednom davno, kada su na Zemlji vladali drukčiji zakoni od današnjih, živjela je djevojčica imenom Roza. U nevelikoj kućici, na obali jedne rijeke, u kući okruženoj predivnom šumom, živjela je s mamom i vjernim psićem Lujom. Roza je bila vesela djevojčica koja je u svemu pomagala majci, igrala se s Lujom, ali je često mislila na svojega oca koji je jednom, otišavši u šumu da nacijepa drva, naprosto zauvijek nestao. Mati je bila uvjerena da se on nikada neće vratiti ali je Roza uporno gajila duboku nadu da je on živ i da će se jednoga dana pojaviti na vratima kućice. Kako je vrijeme prolazilo, tako je i ona bivala sve tužnijom, te je konačno odlučila posjetiti staru vračaru koja je živjela u kolibi na kraju šume. Sa sobom je povela i Luju.
– Dobar dan bako – pozdravi ju Roza. – Došla sam vas moliti za pomoć. Htjela bih znati da li je moj otac živ i, i ako jeste, gdje bih ga mogla pronaći?
Stara vračara je dugo šutjela, zamišljeno gledajući u svoju čarobnu kuglu, te prozbori:
– Tvoj otac je, dijete moje, živ i zdrav ali je žalostan i usamljen. Začarala ga je zla šumska vještica i on sada živi zarobljen daleko iza pet planina. Moći ćeš ga osloboditi samo ako riješiš pet zagonetki koje će ti one postaviti. Ali ti si mala da ispuniš tako teške zadatke. Zato pođi kući i sve zaboravi.
Roza se otputi kući srca ispunjenog nadom. Premda ju je mati odvraćala od tako opasnog , Roza ipak počne spremati stvari u košaricu.
– Dobro, idi – reče joj mati – ali povedi i Luju, on će te čuvati i tješiti u strahu i samoći.
I tako su Roza i Lujo krenuli na daleki put. Dok su hodali kroz šumu ispred njih se ispriječi ogromna i zloslutna planina.
– Kuda ste vas dvoje krenuli? – zagrmi. – Da ne mislite proći a da ne riješite zadatak koji ću vam postaviti?
– Kako je tebi ime? – upita ju Roza prestrašeno. – Znam da moram riješiti zadatak, na to me upozorila stara vračara.
– Ja sam Planina kojoj morate iskazati ljubav. Ako ti to pođe za rukom, pustit ću vas da me prijeđete.
– Ali kako? – odvrati Roza – Pa ja te se silno bojim. A kada nekoga voliš…onda ga se ne bojiš???
– To je istina. Ali, postoji način. Prijeđi me tako da ne dodirneš ni jedan moj listić, nijedan cvjetić, pa ću vas pustiti.
Roza se zamisli. I dosjeti se. Legne na velika Lujina leđa i tako su prešli planinu a da Roza nijednom nije nogama dotakla tlo.
Prva je prepreka bila svladana.
Nakon duga putovanja legli su spavati. Ujutro ih probudi neki neobičan zvuk. Roza protrlja oči i ugleda ogromnu Planinu kako se naginje prema njoj. Prestrašena hitro zagrli Luju.
– Tko si ti? – upita. – Što želiš od nas?
– Ja sam strašna Planina zvana Zima. Tako me zovu jer mi je neprestano hladno. Nećete me prijeći dok ne riješite težak zadatak.
– A što nam je činiti? Na sve sam spremna samo da nađem svojega tatu.
– Morate me zagrijati i to tako da mi više nikada ne bude hladno! Inače ću se smrznuti, pa me nikada nećete prijeći!
Pala je noć a Roza i Lujo još su zagrljeni sjedjeli na travi, u strahu gledajući u Mjesec kako tiho plovi horizontom.
– Što da radim Lujo, što da radim? – kršila je Roza nježne ručice u nijemom očaju -Pomozi mi, pomozi mi, molim te!
Ali je Lujo samo tužno gledao u Rozine zaplakane oči, nemoćan da joj pomogne. Tada i on zaplače. Kad Roza to opazi, uzme ga nježno u naručje i počne pjevati njegovu omiljenu pjesmicu. Bila je tako tužna i umilna ta pjesmica da bi rasplakala i najtvrđe srce.
Odjednom se iza Mjeseca nad Planinom pojavi Sunce. Bilo je znatiželjno da vidi djevojčicu koja tako lijepo pjeva da je sve više naginjalo glavu prema Planini. Iz usta Planine Zime poteče potok, a umjesto hladnoće zavlada velika toplina. Planina se konačno ugrijala i više joj nisu cvokotali zubi. Ptice su zapjevale, šuma se raspupala i zazelenjela a rijeke su tiho počele žuboriti.
Roza i Lujo napokon su valjano izvršili i drugi zadatak.
Nakon duga hodanja odluče se malo odmoriti i nešto prezalogajiti. Roza iz košarice izvadi hranu i prostre ju na maramu. Ali, u taj čas začuje strašnu grmljavinu i riječi:
– Ja sam Planina Proždrljivica, progutam sve na što naiđem. Jedino ako mi pokažete svoju snagu pustit ću vas a da vas ne pojedem!
– Ali ja moram pronaći svojega tatu! – uskliknu Roza. – Uzmi sve iz moje košarice, ali nas, molim te, pusti da odemo! – preklinjala je.
Planina se zamisli pa reče:
– Tvoja je ljubav očito jača i snažnija od moje želje da vas pojedem. Zato idite a ja ću progutati sadržaj tvoje košarice. Ali požurite dok se nisam predomislila!
Roza i Lujo potrčaše ostavivši košaricu. Premda su bili silno gladni bili su sretni da su umakli proždrljivoj Planini. Još jednom ih je poslužila sreća.
Iscrpljeni od hodanja i pretrpljenog straha zaspali su u nekom šumarku. Kad su se probudili Sunce je već bilo visoko nad šumom. Roza počne brati šumske bobice ali se prestravi kad začu iza sebe urlik:
– Tko ti je dozvolio da bereš moje bobice?! – zagrmi glas. – Znaš li ti tko sam ja?
– Znam da si neka strašna planina, ali ti ne znam ime. Znam i to da ćeš mi postaviti težak zadatak i ako ga ne ispunim, nećeš nam dozvoliti da te prijeđemo. To znači da ja nikada neću vidjeti svojega tatu – izgovori Roza u jednom dahu, već naviknuta na ovakova iznenađenja.
– Ja sam Planina Straha. Tvoj je zadatak da mi pokažeš da se ničega ne bojiš. Tek onda ću vas pustiti.
– Ali to ti nikako ne mogu pokazati. Svaki se čovjek boji. Ja se, eto, bojim za svoga tatu, a i za mamu, jer je ostala sama u kući. Nitko nije toliko snažan da se ničega ne boji. A ti me jako plašiš jer me možeš spriječiti da konačno oslobodim oca.
Roza se u dnu srca bojala da je ovu bitku izgubila. Bila je premalena i, k tome, preslaba djevojčica da bi svladala ovako težak zadatak. Uhvati je velika žalost pri pomisli da više nikada neće vidjeti svoje roditelje.
Ali ogromna Planina joj, nakon nekoliko minuta promišljanja, odgovori:
– Imaš pravo draga djevojčice, tvoj um je jači od tvoga straha, a sve što si izrekla je istina, pa zato idite s mirom i želim ti da nađeš svojega oca.
– Oh, hvala ti dobra Planino! – uzviknu presretna Roza, evo vratit ću sve bobice koje sam ti ubrala – i pruži svoje male ručice u kojima je bilo sabrano nekoliko bobica, ali joj Planina dozvoli da ih pojedu.
I tako malo utoliše svoju glad. Nastavili su put tražeći potočić iz kojeg bi se napili vode. Ubrzo ga nađoše i Roza uroni svoje umorne nožice u hladnu, bistru vodu. Lujo je zaranjao njuškicu i šapicom pokušavao hvatati mjehuriće koji su se stvarali na površini potočića. Kad su se osvježili, legoše u hladovinu starog hrasta da malo odrijemaju. Kad su se, nakon nekoliko sati mrtvoga sna probudili, želučići su im opet bili prazni. Nije im preostalo drugo već da se nahrane plodovima prirode. Nije bilo bobica pa stadoše tražiti gljive. Kad bi koju pronašao, Lujo je lajanjem dozivao Rozu, koja ih je potom spremala u pregaču. Sva je sreća da je Roza bila dijete prirode pa je dobro razlikovala otrovne gljive od jestivih. Zapališe vatricu, staviše nekoliko gljiva na štap, pa ih počeše peći. Lujo je u zubima nosio suhe grane za potpalu a Roza je, za to vrijeme, okretala gljive na vatri. Bila je zamišljena i neprestano je razmišljala kako će riješiti posljednji zadatak.
Kad je iza nje zagrmio strašan glas, znala je da je sljedeći zadatak pred njom. Hoće li biti dovoljno mudra i ovaj put?
Okrene se hrabro prema Planini, pogleda u njene strašne oči te ju upita:
– Reci, ti ogromna Planino, što moram činiti da te prijeđemo?
Planina se, međutim, nasmija.
– Ništa, draga djevojčice, ovaj puta zaista ništa. Ja sam, naime Planina smijeha i moj je smijeh tako zarazan da mu nitko ne može odoljeti. Tvoj je zadatak da se ne nasmiješ i da ostaneš ozbiljna, pa ma kako ti se smijalo.
Planina se toliko slatko smijala da je zamalo i Rozu zarazila svojim smijehom. Ali je već u sljedećem trenutku pomislila na svojega jadnog oca i smijeh joj zamre na usnama. Umjesto toga, ona se rasplaka. Planina je pokušavala na sve načine da ju nasmije, ali je samo izazivala još više suza u Rozinim očima. Naposljetku odustane.
– U tvom srcu ima previše boli – reče joj – i zato, mila moja, idi s mirom Božjim. I pusti ih na miru.
Smijeh zamre i nastane čudna tišina. Roza obriše suze, uzme Luju u naručje i oni nastave put.
Na jednoj čistini ona ugleda čovjeka kako sjedi na zemlji. Približi mu se i spazi da je to njen otac. Sjećala ga se sa jedne stare fotografije koju je mama uspjela sačuvati. Ispusti Luju, potrči ocu u naručje a on raširi ruke, spremno ju prihvati i oni dugo ostadoše zagrljeni. Mala je Roza u tom trenutku bila najsretnije dijete na svijetu. Njenom je putovanju i svim mukama konačno došao kraj. Vratili su se kući, k majci koja ih je nestrpljivo čekala na vratima i čije je lice bilo ozareno od sreće. Obitelj je nastavila živjeti sretno i u miru a uskoro je Roza dobila najveći poklon na svijetu. Mama je rodila sestricu koju nazvaše Sunčica – po Suncu koje je obasjalo njihov život.
Marina Smokvina
