Ništa. Samo ja i moje slikice, sad smo već uravnoteženi. Sve smo prošli što smo trebali. Sad slijede samo kontrole i nada da će nalazi biti bolji. Slikam kad mi se hoće samo da bih uživala u potezima kista, prstiju, zabavljam se na svoj način, a pritisak popušta. Nema prisile. Ako su dobre, dobro, ako nisu, nema veze. Sve sam sličnija sebi. Idemo dalje! Slike su uslijedile…a onda sam počela pisati. Sjećanja su se slegla i počinjala je nova epizoda. Ne možemo znati što će biti s nama, ali možemo biti sada i ovdje i u tome maksimalno uživati.
…SADA ZNAM DA JE JEDINI IZVOR SREĆE U MENI SAMOME I POČET ĆU JE DIJELITI.
Mandino. O.: Izbor
ANINA UTJEHA
da se nasmiješ, samo ti tu emociju želim… i puno ljubavi, naravno… I svega onog što jesi izvan onog razdoblja tamnih boja u koje si bila gurnuta tako naprasno, neočekivano… a tko je ikada spreman na crno nebo? Najčešće nas samo zaskoči, izlije se i smoči nas do kože… ali, ma koliko trajao, prolazi… i onda svijet vidimo zelenom i plavom… i svim drugim predivnim bojama koje okupaju nebo kada, već kroz tu kišu, iza oblaka proviri sunce… A ti si naša duga i, unatoč tome što se samoj sebi možda činiš ranjivom, i emotivnom (a svi smo mi i to), veliki si borac… i to te nosi i diže… i ja ti želim nebrojene izložbe… s puno zelene, crvene, plave, narančaste, žute… Umoči kist u ovo mirisno ljeto i izlij ga u sve pore svakog platna… i svakog svoga dana…
Torić, A., pjesnikinja, kolegica
Kolumna: Ako pokrenem jedan kamen Marina Smokvina
