Još se nije otkotrljala noć, a ni paučina od zore nije počela da se hvata. Teške su te noći koje san ne prekrije svojim mekanim pokrivačem, koje ne liče na odmor i bijeg, već sa svakim novim tamnim slojem bacaju istu takvu, sasvim novu, sjenku preko duše.
Nakon svega onoga što je kralo san, nakon tuga, bježanja, teških riječi, polomljenog stakla ta noć više ne može donijeti spokoj, a ne može se ni pobijediti. Probuđeni iz more stvarnosti i zahvalni za tišinu nakon svega nekoliko minuta shvatite da je takva tišina više kazna nego poklon i rado biste je mijenjali za očaj i buku. Tada se bar živi, a ovako se samo – čeka.
Čeka se zora koja će svanuti. Umorno sunce koje će ustati samo zato što mora. Čeka se neka jutarnja gužva koja će zvucima, bojama i mirisima prekriti bolne tišine prethodne noći. Čeka se novi dan u kome će se miješati nesreća s umorom i sjećanjem koje prekriva stid i pozivi koji se više nikada neće dogoditi.
Jutro je.
Aleksandra Vujisić
