Dok klavir stari u
kutu stoji
svojim tipkama
doziva tiho sjene
čije korake danima
broji…
Uvelo lišće
društvo mu pravi
tihim jecajima
podsjećajući ga
koliko je vremena prošlo
a da nitko na njega
svoje vješte prste da stavi…
Plače klavir
suzama tjera boli
govori lišću
doći će netko
tko i melodiju klavira voli…
Prođoše dani,
a i godina još koja,
zabrinut je klavir
od prašine ne razaznuje
mu se više ni boja…
Još samo uvelo lišće
društvo mu pravi
no utjeha mu i
nije neka, dok drvo puca,
a on stari…
A onda jednoga dana
u prostoriju uđe
jedna dama
pogled joj sjetan, a
prsti nemirni od čežnje
prilazi klaviru i
prebire njegove tipke stare
note su oživjele
kao da još uvijek mare…
Žice se njegove napele
kao strune i neke mu tipke
nanose boli,
ali sretan je
našao je onu što
profinjenu melodiju voli..
Martina Kopić
