Osjećam lagani vjetar na svom licu,
ulice vode me kao skitnicu.
Osjećam drhti zemlja pod nogama mojim,
noć odzvanja imenom tvojim.
I grli me ta hladna noć; steže me,
a prokleto puste ulice nose me.
Kao skitnica, tumaram ulicama
praznog grada,
našeg grada gdje sam te voljela,
i zastanem kraj svakog mjesta
na kojem sam te ljubila.
Da potražim bar neki trag,
da nekad davno bili smo tu,
pa makar i u prolazu.
Poput zgaženog lista na cesti, umirem sama
od cijelog svijeta odbačena.
Korakom umornim jedva hodam,
samo me zvijezde prate,
molim ih da te vrate;
a oko mene
samo prazne ulice i neke druge skitnice.
Senka Ilić
