Ove dvije slike, gotovo blizanke, nastale su istog dana, kad nisam bila sva svoja i jutrom sam se oblačila u vlastiti užas. Polako se primicalo proljeće a da ja to nisam ni primjećivala. Muž je radio planove za to ljeto, i kad god je pričao o budućnosti, ja bih poniknula glavom i sva bih se iznutra skvrčila.
-Molim te, nemoj pričati o onom što dolazi, riječ „budućnost“ užasno me uznemiruje.
Svi znamo da će jednog dana svijet nastaviti živjeti bez nas. I da smo mi samo dio te vrtnje, dio prolaznosti života, što ga i čini lijepim. To je na misaonoj razini i to onoj vrlo površnoj; pomisliš i ideš dalje. Ali u našem emocionalnom mikrosvemiru, vrijeme za nas predstavlja vječnost, omeđenu našim vlastitim projekcijama besmrtnosti.
Jedino nam iluzije pomažu živjeti; njih moramo poštivati u drugima kao i u sebi. Čovjeku koji bi spoznao svu istinu ne bi preostalo drugo već da sjedne na rub ceste i da plače do smrti. (Jaloux, E.: iz Mala knjiga mudrosti i izreka, izbor Saša Mudrić, 1993.)
I kad mi je bilo najteže, znala sam da život ima svoju vrijednost. Toliko je divnih stvari na svijetu koje nećemo stići doživjeti, toliko divnih nepročitanih knjiga i poezije, umjetnosti i slika koje nećemo vidjeti, tolike divne ljude nećemo upoznati, mnogima ćemo zaboraviti reći koliko ih ljubimo…
Kako bi moja obitelj bez mene? Tko bi se brinuo da svaki dan imaju sve što im je potrebno a da to radi mama kao osoba iz sjene, koja taj zadatak obavlja s toliko predanosti? Dok sve imamo, uzimamo to zdravo za gotovo, kad to nešto nestane, postajemo svjesni da su tu bile nečije ruke, koje su tiho plele paučinu života da bi on izgledao uravnoteženo i prisno. Nije prošao ni jedan dan u životu moga sina a da mu nisam rekla koliko ga volim.
Kad su slike bile gotove, obojica su me upitala što predstavljaju.
-Sve, odgovorila sam, moju ljutnju, strah, tugu, bolest kojoj sam dala razna obličja.
-Pa, izgledaju kao izvanzemaljci, rekao je Filip.
-Da, ima dana kada osjećamo kao da nas napadaju mali, zeleni izvanzemaljci. To je zato što malo znamo o sebi i o svijetu koji nas okružuje, odgovorila sam.
Moramo si ponekad dozvoliti i uvrnute slike i dane kad ne shvaćamo što se s nama događa. I strpljivo čekati da prođu. Prođu. Iskreno, premda su me namučile, ove mi se slike uopće ne sviđaju. Premda imaju svoje simpatizere.
Kolumna: Ako pokrenem jedan kamen
Marina Smokvina
Autorica slika: Marina Smokvina, akril na papiru, 2014.
