U mislima često kroz vrijeme plovim,
putujem riječima svojih djedova,
i put što njime kroz život kročim,
posut je strunama mojih snova.
Snovi se slažu kroz maglu želje,
u svemiru što svojem se mjestu nada.
Riječi su na nebu mojem zvijezde,
u snove mi dođu iznenada.
Kroz njih mi govore pradjedi drevni,
i vode ne stihom na put kroz vrijeme,
u sruni vremena snovi su spremni,
da otkriju moje tajno breme.
Ono je meni nasljeđem dato,
pjesmama gradim kule od riječi,
i riječi me nose kroz život zato
da glas prošlosti kroz vječnost ječi.
Sandra Kopić
