Volim tišinu.., tu njenu buku bez rime..
Svaka minuta zbori tvoje ime.. Kažu čim više šutiš, to više čuješ.., o da.., istina je.. Vjetar priča priče.., šalje ih kroz svoje prste neumorno.., dok te mazi svilenim dodirom po licu.., omatajući te sigurnošću.. Ne borim se više.., sve manje pokušavam da shvatim.., ono neshvatljivo.. Ne pokušavam plivati protiv plime.., ali ne prihvaćam.., izmičem se.. Ja sam svoja, bila.., bit ću.. Često putujem.., ali ne onako kako mislite.., putujem u svojim mislima.., tamo gdje još nitko bio nije.., tu sam zaštićena.., sigurna.., od svijeta.., zlobe.., koju on sve više nosi sa sobom.. Pitam se.., svako malo.., a bolje bi bilo da pitanja nema.., gdje je nestala dobrota.., ljepota osmijeha.., potreba za bliskošću.. Zar je stvarno sve postalo tako.., oh.., tako užurbano.., nedovoljno.. Ne prihvaćam to.., nikako.. Zato i putujem.., tamo sve to i dalje postoji.., iza zjenice plavetnila.., jednog oka.., istog onog što svega se nagledalo.., više onog drugog.., nego dobra.., ali još sam tu.., nisu me slomili.., duša još sija.., sjajem tisuću malenih radosti.., veselo trepereći na svaki osmijeh.., na svako zrnce sreće.. Još se veselim prvim zracima sunca.., pjevu ptica.., svakom cvijetu.., koje srećem na svom putu.., a sve ga je manje.. A vjetar i dalje priča svoje priče.., milujući mi lice.., nježno.., baš poput tebe.. I ponovno putujem.., tamo gdje je sve bolje.., tamo stanuju svi oni.., koji nisu blizu.., ali ipak su tu.., njihova duša sija.., baš kao i moja.. Duša, dušu.., prepoznaje..
Martina Kopić
