Jutro je svanulo, a meni se već smrklo.
Još jedan dan u nizu u kojemu iz postelje, još u pidžami, sva čupava i neumivena trčim u kuhinju skuhati kavu i pripremiti doručak, jer evo, ubrzo treba buditi ukućane. Djecu za u školu, muža za na posao. Treba i Floru izvesti da vani obavi ono što ne želim da čini u kući.
Flora traži svoje vrijeme, kao i svi drugi, pa ta njezina šetnja koja budi crijeva potraje taman toliko da mi se kava ohladi do te mjere da imam osjećaj sa sam ju skuhala nekidan.
Konačno, od nje obavljeno, od mene pokupljeno, idemo doma!
Mičem sa stola tragove života koje su ukućani ostavili za sobom jureći svak u svome pravcu. U trku smišljam
što skuhati, a da ne moram dežurati kraj štednjaka i pipkati u to non stop.
Imam još hrpu robe za glačanje, usisavač čeka ušutkati vapaje soba, podovi žude za vodom i krpom, a u kupaonicu se teško ulazi jer je količina robe za pranje 3 put nadrasla volumen košare. Prozore neću ni spominjati…
I pitam se što kuhati, umjesto od čega početi?
Ma poći ću od sebe!
Luda sam više od ugađanja svima, a moja duša se raspada. Nitko ne traži od mene da sve bude tip top, ali nitko se ne trudi to tip top ni podržati ni održati. Ja sam tu, ja sam doma, ne radim, pa eto nek mi nije dosadno, ali ista ta JA sama sebi sve to namećem jer šutim i radim. Nisam od onih koji upiru prstom i govore “uradi to i to”. Pa svi u kući imamo oči i to, hvala Bogu, zdrave!
Volim da je čisto i uredno, a želim red prenijeti na djecu. Naredbe smatram kontra učinkovitima pa svojim živim primjerom želim u memoriju njihovih bića usaditi da se ništa neće napraviti samo, da se za sve moramo potruditi i da je nered loš. Vidim da griješim, jer oni ostave nered, a vrate se u sređeno. Zaključak je da se i te kako samo sredilo. Šaljem li im možda poruku da je u redu šutjeti, trpjeti i kao robot, svaki dan dočekati i ispratiti jednako?
Ne, ne želim to!
Od svih obaveza koje su mi servirane danas
polazim od sebe, danas sam ja na redu!
Kupanje, duga i opuštajuća kupka u kilu soli, to ću prvo, pa malo šminke čisto da se osjetim ženstvenije, lijepe hlače i košuljica jer sam sita i trenirke i pidžame, parfem i knjiga! Obožavam čitati i to će mi baš napuniti baterije.
Proletjelo je vrijeme dok sam sebi ugađala jednakom brzinom kao i jučer, dok sam trčala i sređivala po kući k’o luda. Vratili se moji voljeni, muž s posla, djeca iz škole. Odmah s vrata šok! Što mi je, zar me boli? Kuća ne miriše na čisto, ručak nije na stolu, a ja uz prozor u naslonjaču i to u garderobi koja znači nedjelju, Misni dan, a tek je petak…
Na pitanje što je za ručak, pobjedonosno odgovaram “lovački”.
Posjedali svi za stol i čekaju. Nadodajem, opet pobjedonosno , ” ali vi ste lovci pa jedete tko što ulovi. Došao je red na mene, da svoje baterije napunim, a vi, dragi moji, znate kako izgleda kad je uredno, pa vas molim da stvari vratite u normalu, a za sebe ću se pobrinuti sama, kao što vidite, već sam počela.”
Imam divnu obitelj kojom treba samo malo upraviti i sve bude u redu.
Uvijek smo tu jedni za druge, pa su tako i oni bili tu za mene, da mi pruže ruku i pomognu mi ustati kad padnem. Dogovorili smo tada da je subota moj dan. Slobodna od svih obaveza imam ga samo za sebe da bismo ostale dane imali jedni druge.
Žene drage, ljudi dragi, ne jurite u propast, imajte obzira prema sebi i uzmite slobodan dan jer bilo je svijeta i posla prije nas, bit će ga i za nama. Punite svoje životne baterije i cvjetajte, usrećite sebe da biste bili sposobni usrećiti i one koje volite.
U redu je kad se noću ružno sanja, ali ne dozvolite da vam more postanu i svitanja!
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
