Cijelo sam se to popodne vrtila po kući, nemirna i prestrašena i sve je u meni tražilo pomoć, ljudski glas, utješnu riječ. Često mi se činilo da ću se do kraja slomiti i da hodam po samom rubu normalnosti. U takvim situacijama, kad bi strah dosegnuo vrhunac, počela bih plakati a suprug bi me nježno držao u naručju, tješio ali ponekad ni to nije pomagalo.
Sliku sam naslikala sebi otvoreno priznajući da šaljem poziv u pomoć i da sam izgubila sposobnost održavanja samotješenja. Čudno je kako sam često mijenjala raspoloženja. Od utjehe do beznađa i natrag.
Neprestance se u meni održavao monolog, prevrtala bih mogućnosti, perspektive, sreću, peh, osluškivala bih utješne riječi ljudi koji su mi govorili pozitivne stvari…
-Jesi ti to napisala SOS? upitao me suprug.
-To znači „samo ostani svoj“. Lagala sam. Kao da me je bilo stid priznati koliko se bojim. Mislim da je prozreo laž ali nije mi ništa odgovorio.
A i zašto ga rastuživati? Nekako mi se čini da sam svojoj najbližoj okolini, posebice mami i sestri, mojoj predobroj sestri govorila stvari u blažem obliku. Nisam htjela da zbog mene itko bude tužan, posebice mama za koju je moja bolest, vjerojatno, bila noćna mora. Ona se s tim nije mogla nositi jer je i sama iza sebe imala tegoban život ispunjen boleštinama. Bila joj je grozna pomisao da moram prolaziti kroz katarzu pa sam ju znala tješiti da sam ja jaka cura i nek ne bude tužna. Neprestano je plakala; to me više uništavalo nego sama bolest.
Mislim da se to u čovjeku događa instinktivno; štiteći druge, štitimo sebe. Htjela sam da misle kako sam hrabra pa da se i oni lakše nose s mojom bolešću. Čak sam ih nasmijavala pričama o tome kako sam izgubila dlake gotovo na svim dijelovima tijela osim na nogama. I uvijek bih dolazila na terapije dotjerana i našminkana s perikom koja mi je odlično pristajala, nakon čega bih otišla kod mame gdje su me ona i sestra dočekivale s ukusnom večerom. I sad imam sliku moje sestre u pregači kako stoji pored štednjaka i onaj njezin zabrinuti a opet sretan osmijeh jer sam jela puno više nego obično. Kad bi se naše oči srele u njima je iskrila čista ljubav. Oduvijek sam ju obožavala.
I tako sam shvatila da smo svoji i kad molimo druge za pomoć. Dok se nisam razboljela, nisam bila svjesna koliko čovjeku mogu značiti zagrljaji, utješne riječi, poljupci…Mislila sam da su to samo vanjske forme ponašanja bez pravog značenja. Netočno. Riječi su vrlo moćne a ljudski dodir još moćniji. Sestra i mama često su dolazile noseći zdravu hranu, sokove, prirodne dodatke hrani da mi olakšaju nuspojave kemoterapija a sestra, znajući koliko volim kolače, ispekla je pitu od jabuka bez šećera i od crnog brašna.
To je bila najslasnija pita koju sam ikad u životu pojela.
Jer, isto nas nebo obavija. Jer smo napravljeni od istog materijala. Jer smo mi svi ljudi. A riječi, kad su prave, mogu pomoći poput bratske ruke.
Gray, M.: Knjiga života
Marina Smokvina
Autorica slike: M. Smokvina, akril na papiru, 2014. SOS
