Trag dima u zraku
vrtlogom struja nosi
tamo negdje, visoko
pogledu da prkosi.
Gledam kao da nije
tek sa usana siš’o
pleše radosti ples,
besmrtno raspršen.
Zar se ne osjeća sam,
zar ne boji se nikog,
da pobjegne k’o san
da ne treba nikog.
A još osjeća se miris
još privlači ga sjeta,
moja, tvoja, nečija
na raznim stranama svijeta.
Karolina Obradović
