Ponekad volim magiju svoje duše pretočiti u pero života, ostavljajući masni trag na papiru..
Riječi ostaju kao podsjetnik, na sve ono što srce lomilo je.., sastavljalo ga.., da bi ga nanovo lomilo.. O ne i nisam ja nitko vrijedan spomena.., samo još jedan prolaznik više.., u ulici što prolaznost se zove.. Ja sam samo sanjar, koji još vjeruje u bolje sutra.., još jedan u nizu.., sanjar, koji daje mašti krila.., u nekom tamo svome međuprostoru.. Tamo sam sama na prostranim livadama.., okupana suncem.., gdje ptice pjevaju nesmetano.., a leptiri žive vječno.. Ja sam vječiti optimista.., tamo gdje optimizam više ne postoji.., gdje crnilo vlada.., da preuzme svu ljepotu.. Ali još ima nade.., dok god kazaljke sata neumorno tjeraju vrijeme naprijed.., prokleti zvuk.., tik-tak, tik-tak.. I zagrlim se ponovno.., rukama obujmim svoju bol.., kao majka što privija dijete na svoje srce..,
samo ja ne volim svoju bol.., ona je jednostavno tu.., živa rana.., kao podsjetnik.. Naučila sam je zagrliti.., prigrliti.., sakriti od pogleda.. Osmijeh krasi lice.., i najljepši je.., jer najljepše se smijemo mi.., što tugu u očima vječno nosimo.. Želim.., o tako malo.., a možda je ipak i to previše.., sretna sam sa onime što imam.., o ali to je tako puno.., ne sumnjam.., nema mjesta tome.., radujem se svakom novom danu.., bilo da je tmurno.., ili sunce sija.., to sam jednostavno ja.. O oprostite.., zaboravila sam da vam se pretstavim.., ja sam Nitko.., možda nekome sve.., sebi sasvim dovoljna.., za one koje volim ginem.., jednostavno.., ona što prolaznost se zove.. Drago mi je..
Martina Kopić
