Vrisak se zaledio u dnu grla.., nema više ničega što je ostalo.. Tišina
caruje sada u odajama mojim.. Ostala je kao podsjetnik.., bolan, ali
itekako prisutan.. Nema više osmjeha i glasnih uzvika.., zamrlo je
onoga dana kada si otišao u nepovrat.., lišio nas svoga prisustva..,
tako mirnoga, ali postojanoga.. Par riječi na papiru.., ostaje više
pitanja.., a odgovora nema ni nakon toliko godina.. Jer kad tišine
zabole.., nema povratka.. Ostaju samo neizgovorene riječi.., baš
poput pečata.., utisnutog na kožu, svuda.., kao podsjetnik..
Duša rasuta.., tisuće komadića.., sastaviti se više ne da..
Kiša je padala.., nebo je plakalo zajedno sa mnom.., štiteći me i grleći
svojim kapima.., hladnoća njena samo je pojačavala bol.., podsjećajući
me kako se diše.., udah.., izdah.., i tako u nedogled.. Nema te više..,
crna te zemlja pokrila.., prihvaćajući te kao majka svoje dijete u
zagrljaj.. Godine prolaze.., vrijeme nije prijatelj.., ponekad sasvim
nenadano.., prišuljaš se u moje misli.., a suze peku jednako..,
kao i onoga kišnog dana.., što je jurio ususret proljeću..
Riječi tada zamru na usnama.., a vrisak pali moju utrobu.., čekajući da
eksplodira.., ostavljajući prazninu.., na mjestu gdje je sada srce..
Jer kad vrijeme tišine nastupi.., bol klizi.., kao avet.., paleći sve
kule.., one iste što godinama vjerno gradim.., oko sebe.., u sebi..
Ostavljajući prazan prostor.., između mene i ponora.., gledajući u
njega.., prihvaćam crnilo.., ponekad dobrodošlo je.. Obavija me svojim
pipcima.., paleći kožu.., ostavljajući novi.., nevidljivi pečat..,
dok novi vrisak zamire.., na hladnim usnama.., može li prazna ljuštura
živjeti?.. Najgore su one tišine.., što ne umiru.., što ostaju kao pečat..,
utisnut na kožu.., nevidljiv.., a opet tako velik.. Tišina je moj suputnik..
Dobrodošao odmak.., od stvarnosti.., od svega.., ali ja imam nekoga..
On me iznova vraća.., iz ponora crnila.., dajući mi snage.., idem dalje..
Njegove tišine lijeće.., i onda kada ne tražim.., tu je.., dodir njegov..,
briše prošle pečate.., stavljajući neke nove.., lakše..
I znam.., nisu sve tišine jednake.., neke bole.., a neke poput melema..,
izlijeće te..
Martina Kopić
