A lonely traveler in unknown world; explorer of the abandoned, harasser of the derelicted; the observer beyond the mirror; whisper in the mist of the forbidden path.
A psychotherapist who uses stories, a writer who connects worlds, a learning child.
I am what You see in me.
Pitam se tko si, neznano biće što te predstavljanje pisca ovog privuklo, ali moja sijamska suputnica, što se jezikom ljudskim znatiželjom naziva, sputana će biti da bi se tvojoj odgovor mogao dostaviti.
Mauro Lacovich, prof., dipl. psiholog, psihoterapeut, hotelijersko – turistički tehničar, cvjećar, web dizajner… Moja brojna zvanja ono su što najčešće privlači ljude, pa me život naučio da se uvijek počnem s tim predstavljati. Otkud sve to? Pa jednostavno rečeno, tražio sam sebe. No, uvijek postoji priča u pozadini, zar ne? (znam da se rečenice ne započinju suprotnim veznikom, ali meni tako lijepo zvuče…)
Nakon što sam završio srednju školu za cvjećara koju sam htio, a ne zato što sa svojim ocjenama (završio sam osnovnu školu s prosjekom 2,7) nisam mogao upisati ništa drugo, ispalo je da pored teškog prihvaćanja muške osobe u tom poslu, ljudi nisu bili spremni na umjetnost aranžiranja cvijeća. Za tako nešto sam se trebao roditi u Japanu, a ne zemlji šljokica i krep papira.
Tražeći sebe, pukla me ideja da bih mogao studirati (dok sam sestričnoj pomagao pisati diplomski na računalu) i to sam rekao mami koja mi je trenutačno odgovorila da bih mogao na psihologiju. Ideja mi se svidjela, iako nisam imao pojma što je psihologija.
Kako s trogodišnjom školom nije bilo moguće upisati fakultet, samo višu školu, odlučio sam se za nastavnika likovnog, za što sam imao uvjete, a kako mi je cijeli život predviđano da ću biti umjetnik to je bio logičan izbor. No, na liječničkom pregledu nisam dobio dozvolu za studiranje jer mucam. Na moje inzistiranje da mi objasni, liječnica je pozvala psihijatra da me preuzme. Psihijatar me prepoznao jer sam se par godina ranije kod njega pravio lud da me oslobode vojske. Shvativši da potvrdu neću dobit, iz ordinacije sam se uputio na fakultet po svoje papire koje sam već bio predao papire i uputio se upisati prekvalifikaciju za četverogodišnju školu.
Završio sam je u roku, svih 40 ispita, i iz prve upisao psihologiju – onaj mistični studij za koji sam doslovno svakodnevno (tijekom dvije godine prekvalifikacije) slušao da ga nikad neću upisati, da je to samo za sposobne i uspješne, samo za pametne, da nemam šanse. Uz to iskazivanje brige (od obitelji, pa do roditelja mojih prijatelja) bilo je i jako puno ismijavanja te moje ideje. Bilo je točno petero ljudi koji su vjerovali da ću uspjeti upisati studij psihologije.
Na studiju, valjda jedini, nisam htio biti psihoterapeut (većina ljudi upiše studij psihologije zbog nerazlikovanja psihologije i psihoterapije), da bih na kraju upisao studij psihoterapije prije nego sam završio studij psihologije.
I upravo je ta psihoterapija ono što čini most između opisanog mene i mene pisca, jer moja prva knjiga „Ima jedna priča…“ je psihoterapijska. Dijalog terapeuta i klijentice, a terapeut priča priče umjesto da daje izravne odgovore. Da, Bucay me na to inspirirao, a u svojoj sam knjizi promijenio ono što mi se u njegovoj nije svidjelo. Ljudi kaži da je razlika ogromna, ali nitko je ne zna objasniti (na dnu je link na PDF file ako vas zanima uvid u knjigu).
Iako nisam planirao izdati tu knjigu, već sam je napisao iz nekog svog zadovoljstva, par poznanika, nakon što su saznali da imam nešto napisano i pročitali to, natjeralo me da je izdam. Poslao sam rukopis hrpi izdavača, no nitko nije reagirao, pa sam je odlučio izdati sam.
Nisam reklamirao knjigu, nije je bilo u knjižnicama ni u knjižarama, no već kroz par mjeseci počeli su stizati mailovi, poruke, ali i zaustavljanja po cesti od strane nepoznatih ljudi koje je zanimalo kad će nastavak knjige, kao i da mi zahvale što sam je napisao, jer im je promijenila život. Tad sam shvatio da ću očito pisati.
Uslijedila je „7 putovanja – terapeutske priče za djecu“ u koautorstvu s Petrom Kapović Vidmar, a nakon nje „EKALLIM“.
„EKALLIM“ je inspiriran bajkom „Ledendvor“ (A. Gardaš) u kojoj mi je nedostajalo dijaloga, pa sam sjeo s namjerom da napišem napisati sličnu bajku, ali s malo više dijaloga i odraslom osobom kao glavnim likom. Čvrsto odlučivši da ta bajka neće imati više od desetak stranica, nastao je „EKALLIM“ sa svojih 480 stranica. Knjiga je to koja najviše izaziva svojim žanrom koji nitko ne može odrediti, a ja je zovem psihoterapijskim-fantasy romanom.
Uslijedila je „Ima još jedna priča…“, pisana po želji publike, a s motivom da me se ostavi na miru s traženjem nastavka, no svjestan što slijedi odmah nakon nje počeo sam pisati i treći dio.
Zatim je došao „Oblačko – priča o oblaku koji je kišio“ – terapeutska slikovnica za malu djecu namijenjena radu na problemu noćnog mokrenja i odvikavanja od pelena.
„E pa sad mi je dosta!“ zbirka je prepričanih poučnih priča sakupljenih sa svih strana svijete, uključujući i par mojih.
Tu je i par terapeutskih priča za djecu u e-book obliku, linkovi su na dnu. Trenutačno imam započetih preko 20 knjiga, a intenzivno radim s našim Ericom Johanssonom na našem zajedničkom romanu.
Priče su nešto što spaja mene kao pisca i mene kao psihoterapeuta. Moje poznanstvo s pričama u kontekstu terapeutskog rada posebna je priča, no vrijedna je za podijeliti.
U sklopu studija psihoterapije morali smo početi raditi s klijentima. Koliko god to bilo teško početi, svi to moraju proći. Savjetovano nam je da za početak uzmemo „lakše“ slučajeve, ljude bez dijagnoza, odnosno da si međusobno pošaljemo prijatelje koji trebaju razgovor. Kolegica mi je rekla „Ja ti imam jedan lakši slučaj!“
Povijest neispisane budućnosti nastaviti će neuspješno tražiti odgovor na eteralno pitanje kako njoj izgleda teži slučaj jer mi je poslala klijenticu od koje je psihijatrija službeno odustala, a njene životne kalvarije bi se posramili i najkreativniji i scenaristi meksičkih sapunica.
Iako je to priča za cijelu knjigu, ključan je njen krov na kući koji je prokišnjavao. Godinama je spavala na mokrome, pokrivala se najlonom, i sl. jer da bi se krov popravio trebalo je raščistiti sobu pokojnog sina, a što je bilo nezamislivo.
Godinama su joj nudili pomoć svake vrste; da netko s njom to napravi, da netko drug čisti, da je odvedu nekud, ali bilo koji pokušaj razgovora o toj temi rezultirao bi emocionalnim slomom. Bila je to užasna trauma.
Jedan dan mi je došla s tom pričom, rekla da želi to riješiti, da ne želi razgovarati o tome i da se prepušta u moje ruke. Teško je riječima opisati kako sam se osjećao i koliko sam se borio s idejom da psihoterapija nije za mene, da bih na kraju dobio ideju kako bar pokušati započeti nešto s time, pa možda jednom nešto uspije ili ona odustane od ideje rada na tome. Tako sam, inspiriran radom Miltona H. Ericksona, smislio metaforu koju sam planirao podijeliti s njom za početak rada na toj priči.
Radili smo hipnoterapijski, a dok sam pričao to što sam zamislio zamijetio sam neku reakciju na njoj (nakon tisuća gledanja snimke, nikad nisam shvatio što sam to zamijetio u tom trenutku) te sam nastavio graditi priču prateći njene reakcije. Nakon što sam joj ispričao, nismo o tome razgovarali i ja sam otišao kući (bio sam u kućnoj posjeti).
Iduće jutro me nazvala da mi ispriča koliko je sobe već počistila i kako uživa u tome.
Ta priča (možete je skinuti ovdje u MP3 obliku: https://www.dropbox.com/s/olny4tohibwzcxc/Djevojcica%20i%20plastelin.mp3?dl=0) utjecala je na još mnoge živote, a ovdje možete skinuti pismo osobe kojoj je spasila život: https://www.dropbox.com/s/c7q7hnjh83gsluy/Milica.pdf?dl=0
Priče proučavam i koristim u kontekstu kibernetike II. reda naglašavajući važnost hermeneutičkog pristupa istima, neovisno radi li se o psihoterapiji ili terapeutskim pričama za djecu o kojima redovno držim radionice za stručnjake i roditelje.
Puno sam napisao, a opet nisam rekao ništa, no vjerujem da je ovo dovoljno za neki početni dojam i da sam uspio to napisati da bude zanimljivo?
Nekoliko linkova, nadam se da će mnogi zaživjeti više nego što trenutno uspijevam:
www.kibernaut.com – osobni web (radi se na novom)
https://www.goodreads.com/author/show/17257041.Mauro_Lacovich – goodreads profil
https://ekallim.blogspot.com/ – blog koji sam odlučio pisati da vježbam pisati na engleskom
e-book terapeutske priče za djecu:
Ima jedna priča… :
https://www.dropbox.com/s/5zddmeot7e9v43l/Lacovich-M_Ima-jedna-prica.pdf?dl=0
EKALLIM:
https://www.dropbox.com/s/lon6zabyhd8jvyd/Lacovich-M-EKALLIM.pdf?dl=0
Mauro Lacovich
