Cijelu vječnost nismo išli na izlete. Vrag bi ga znao zašto. Bit’ će da smo ostarili. Ali tog jutra baš mi se htjelo nositi do vrha napunjenu košaricu hrane sa obaveznom kuhinjskom krpom na crvene kockice, vikalo mi se na Sanju da uzme dva kupaća kostima, a poseban mi je gušt bio gledati supruga kako petlja oko pente na čamcu. Ljepota izleta obično završava u pripremama – dovikivanje, jutarnja muzika cvrčaka, pljuskanje vesala po površini prozirno bistrog mora, ke uživancija!
Međutim, sve ima neki blagi okus davno prožvakanog, jer ćula nam više nisu mlada. Odveć smo prefrigani i umorni da bismo u ljepotama jutra čisto i nevino uživali kako to umiju samo djeca. U svemu ima puno neuroze i mrzovolje. Zna se i zašto. Treba li biti posebno mudar pa se dosjetiti jadu? Bilo bi, naime, divno kad bi umjesto predvidljivog i žlundravog muža na krmi sjedio neustrašiv i zgodan mladi komad muškarca, i to ne samo iz estetskih razloga, već čisto zbog motivacije. Ako ništa drugo, barem bih stalno držala trbuh uvučen a ramena uspravna. Sva bih se pretvorila u romantično iščekivanje: ovako, već znam – ova mrcina prazno će buljiti u more, neće ni primjetiti da osim celulita imam još uvijek zamaman desni bok (naročito kad legnem na lijevi) da ne govorim o filmskom kontrastu bijelog badića i preplanule kože. Sad mi je jasno zašto urlam na Sanju. To će biti jedan od onih ludih provoda sa kojih se vraćamo «puni toplih dojmova».
Ali jedno je nedvojbeno. Odbacimo li sve gadosti ljudske nestalne i prevrtljive vrste, ostaje činjenica da nam je priroda prekrasna. Ima toliko divnih uvala u koje ljudska noga nije nikad kročila (a čija bi druga trebala?). To je kao da otkrivaš novi kontinent.
U takvu jednu valu upravismo naš čamčić, čvrsto i stručno ga privezasmo, poskakasmo na obalu, a ja bogme, mimo plana, zaplivam na leđa, jer je stijena puna ljepljivih, ljigavih algi. Tko ih tu zasadi? Badić više nije bijeli već algasto zelen, ali što smeta? Smeta me Sanjin smijeh koja se, presavijena u trbuhu, kikoće ko’ sumanuta, no ja se hrabro osovljujem na noge te se pravim blesava. U mojoj ozbiljnosti prekida me boca coca-cole koju je, u pomamnom smijehu, zavitlala Sanja a ta pada ravno ispred mene. Još uvijek ne reagiram. Tko ju šiša?
-Rekla sam ti tisuću puta da ne bacaš smeće po plaži- vičem, jer konačno imam dobar povod- već da ga skupljaš u vrećicu!
-Ma nemoj, uzvraća mlada gospođica – a ti si maloprije bacila u more prljavu maramicu od čokolade!
Prasica je u pravu. Zaista sam cijelim putem podmuklo tamanila kekse s čokoladnim preljevom, a ovaj, na toplini se, kažu, sve rasteže. I otapa. Baš sam se nešto zadubila u razmišljanje o toj čudnoj teoriji, kad mi se u vidno polje ugura muž kako važno uzima podvodnu opremu i odlazi u istraživanje morskih dubina, a nas dvije bešćutno ostavlja da se pržimo na suncu. Ali ne damo se. Pronalazimo komad hladovine, dovlačimo prenatrpanu košaru te krećemo jesti. Mljackamo suhe sendviče u blaženoj tišini koju povremeno prekidaju krikovi galebova ili udaljeni zvuk glisera, ali iz čistog prezira prema motoriziranim divljacima, pravimo se da nismo odavde. Taman da ću zagristi u sočnu rajčicu, kad gle! na njoj se ustoličila osa. Pogledam malo bolje i vidim-sve vrvi od osa i osica. Psujem ko’ kočijaš i tjeram ih lamatajući rukama.
-Ali, mama, brani ih Sanja – osice su samo žedne. Budi mirna i neće ti ništa!-
Ne znam jel’ to «mirna» podrazumijeva i prestanak gutanja pa me nekako prolazi apetit. Odlučujem se za kupanje. Ide se sita gospođa zasluženo „rasfriškati“. Pola sata razmičem prljavštinu osvajajući dio po dio morske površine ne bih li konačno zaplivala. Ruke sam razgibala čišćenjem, još samo noge. Zaplivam uz blaženi uzdah olakšanja kad osjetim pod nogama nešto meko. Fuj! Krepana spužva prosto morem pluta. Bježim van, Sanja uletava unutra. Nije bila ni dvije minute kad je shvatila da joj je jako dosadno.
-Mama, daj dođi, pravit ćeš mi društvo, samo pazi da se ne posklizneš!
Nije da sam ja nespretna, ali ima tako sretnih dana kad sve ide kao podmazano. U to ime nisam pala baš na stražnjicu, već sam se dočekala na ruke i pljusnula u more prilično spretno. No, i to sam preživjela a moral mi je neznatno uzdrman. Ipak je ovo lijepo mjesto. Bez riječi lijegam na prostirku gola golcata te se prepuštam milovanju sunca kroz ozonske rupe. Baš grije! Taman mi se napačeno tijelo ugodno opustilo, kadli pljus! pogodi me nešto hladno posred trbuha. Histerično vrisnem, skačem na noge, a na pod kresne riba, hladna, netom ubijena. Zavitlao ju je moj dragi mužić, koji se, poput morskog čudovišta, krevelji iz pličaka. Ulov je očito bio dobar a riba je pogodila cilj. Valjda? Valjda ili ne, meni je svega preko glave. Hvatam ribu tamo gdje navodno ne smrdi i bacam ju nazad u more, premda nije zlatna. Ali poslije svih sranja, više ne vjerujem u bajke, prije u čudovišta. Jedno upravo izlazi iz mora s gaćama napuhanim kao balon. Ma, nikakvo uzbuđenje niti riblja predigra. Mužjak je samo napunio gaće sa školjkama koje bismo mi, pretpostavljam, trebali jesti sirove. Odbijam. Neću se više igrati. Sjedam kraj mora i odbijam svako slušanje o ljepotama morskog dna. To vidi! A ne vidi da su i moje oči pokatkad duboke i bistre, bez krmelja. Zavlada šutnja. Dijete blaženo drijema među osama, ja mlataram nogama po plićaku, a gospodin čisti ribu. Čudim se otkud toliko galebova na našoj stijeni. A što se imam čuditi? Onaj kreten baca utrobu riba u more. Koja romantika! More, ptice, ptičurine, stijene, šarmantan muškarac, još samo nedostaje Zorica s njenim «more, more, mooooooreeeee…» Ja bih kući.
-Čuj mali, bilo je super, ali znaš, malo sam umorna od tolike ljepote i to sve odjednom, pa bismo mogli zapaliti…- skrušeno molim. Znam ja biti i umiljata kad mi gori pod petama.
-Već? Pa tek smo stigli!
-Kak’ «tek smo stigli», pa već smo cijelu vječnost ovdje!
Svađa je na pomolu.
-Hoću se igrati s Martinom – progovara netom probuđeno ali samosvjesno dijete, te me spašava. Jer bijes brodovlasnika usmjerava se na nju.
Ja za to vrijeme podmuklo skupljam razbacane stvari po plaži. Kao fol, to ja malo pospremam našu uvalu. U međuvremenu je pao dogovor. Sanja je dobila bitku a ja rat.
Svladani umorom ležimo na pramcu barke koja nas, na nježnim valovima, nosi našem domu. Školjke su bačene na dno čamca, miču se, a to jako zabrinjava mužića. Kud s njima? Ješka mora ostati živa. Sanja mu ni pod koju cijenu ne ustupa vrećicu u kojoj ljubomorno čuva dva badića i prljavi ručnik, pa istraživač osmatra pučinu. Ne znam jel’ to djelo zlatne ribice, ali do čamca dopluta masni kanistar od ulja. Nož, zarez nožem i kanta je prerezana na pola, oprana i na dno su bačeni nemilitantni stanovnici morskih dubina. Više se ne pacaju u gaćama, pa su vjerojatno odahnuli.
Stižemo konačno u lučicu. Nešto mi se ljulja tlo pod nogama, što od gladi, što od iscrpljenosti. Ili sam se previše izležavala? Do kuće bauljam četveronoške, ali stižem.
Na vratima kućice iz snova, nagluhi dido.
-Ej, stigli ste! Kako vam je bilo?
-Savršeno – odgovaram odmahujući rukom. To je ujedno i jedini pokret koji još uspijevam učiniti, prije nego se strovaljujem u postelju. Jedva dišem od umora. Nije more za starudiju. A bogme, mislim si, jadna je i ova naša kugla zemaljska, nema kraja u koji nije stupila ljudska noga. I tako ispada da više nemaš kamo pobjeći. Zato ja pobjegoh u san. Bez snova.
Marina Smokvina
