Voljela je kišu
koja dodiruje joj lice,
nježno i meko
bez imalo krivice,
u tragovima kapi
dok gubi se uzdah
pronašla bi mjesto
za još jedan udah,
jer živjela je strasno
ljubav bićem cijelim
opirući se naletima
nestašnoga vjetra,
tek zabacila bi pramen
nježno crvene kose,
i navukla osmijeh
u tragovima rose,
baš tamo gdje sniva
svaka njena nada
novim jutrom, buđenjem,
vječno sretna, mlada,
voljela je more
brodove i stijene,
zagrljaje nade
i obale nijeme.
Karolina Obradović
