Ne kampiraj više
ispred moje duše.
Žalosni patuljci
napustiše dvorac u strci.
U panici.
Ostaviše straha na pragu.
Pregaziše nas u sniježnome tragu.
Suncu zabraniše posjete,
zatvoriše dvorca prozore.
Mimo prođe četa dilema.
Nasloniše krvave suze na vojnike.
Pustih vrane da pograbe ostatke.
Ne pristaje ti glumca kroj.
Utrnula ljubav izaziva te na dvoboj.
Ureži mačem svoje lice,
u grudi mi,
u srce.
Ili zauvijek dopusti ruži
da trnje ljubi.
Marijana Šimić
