Možeš li oslušnuti tišinu
što skriva se u srcu zjenice
oka moga
dok prst mi nježno
dodiruje željne usne
pozivajući te na čutanje,
jer riječi nam više nisu potrebne
prošlo je vrijeme za isprike
i isprazna obećanja
koja davao si godinama
trujući mi srce nadom
koja nije postojala
gdje si bio kada sam plakala
jecajima kidala boli
kojoj si lažnu nadu davao
kad usne su mi gorjele
od sasušenih suza i soli..
Možda misliš da i sada plačem,
ali ne to je samo sjaj oka moga
sasušeni dijamanti, što oprala
je rijeka suza,
sad jasno vidim
i šutnjom ti poručujem sve
dok oči glasno vrište
drugoj idi podari joj lažne noći te
ja sam slobodna, okovi spali su svi,
idi,
ne trebam tvoju ljubav
ne trebaš mi više ni ti..
Martina Kopić
