Rukom prikrivam lice
što u grču se guši,
i molim suzu da se osuši.
Dok slana kap miluje mi lice,
mislima prolaze sitnice.
Kroz prste, ipak, propuštam rijeku
i puštam ih neka teku.
Sobom odzvanjaju riječi:
“ovo ne vodi ka sreći.”
Progovara sjetni glas:
“nema više nas.”
Progovaraju i zidovi,
čuju se sjetni krikovi.
Stišavam jecaje što postaju jači.
Savijam tijelo, tješim se “ne plači.”
Tijelo zagrljaju teži
i toploj riječi koja tješi.
Govor tijela lagano podrhtava
kroz tišinu sobe glasno odzvanja.
Staze što nekada spajale su nas
sada su zarasli krajobraz.
Marijana Šimić
