Neki će reći “lako ti je to”, neki će reći “divim ti se”, neki će pitati “od kud ti snaga?”, a neki, iako rijetki, zagrljajem i bez
riječi, iznijeti će svoje mišljenje o tome kako je biti ŽENA.
Sama ne znam što bih rekla, kako je?
Nekad je bolno, nekada ugodno, nekad je lako, nekada teško, ali iz svoje se kože ne može i jedino što mi preostaje je svoj život ljubiti i spremno ući u ring u kojemu je borba jedina karta za prolaz.
Kao klinka, žensko sam bila samo po spolu.
Svaki pokušaj majčin, da me uredi kao “curicu”, vraški dobro sam uništavala. Kad bi mi kosa narasla dovoljno da bi šnalice bile potrebne za spriječiti šiške da mi oči ne iskopaju, svijet bih okrenula naglavce da se dokopam škara – učinjeno!
Haljinice i lakirane sandalice super vješto sam uništavala pentrajući se po stablima, znači izderana haljina, uništene sandale – riješeno!
Koljena uvijek kvalitetno krastava od silnih padova jer smo nogomet igrali na betonskom igralištu.
Dok je većina djevojčica iz susjedstva ljuljuškala lutke ćelavice i gurala im u usta dude varalice da im utiša plač, ja sam plač izazivala. Imala sam tog obožavanog, blesavog susjeda Čarlija koji je u svome dvorištu napravio ring u kojemu su klinci iz ulice bili akteri boks mečeva. Majko draga, samo kad se sjetim koliko je jada moja majka vidjela ispričavajući se svim onim majkama čijim sam sinovima razbila nos, priskrbila im šivanje arkade, izbila zub (hvala Bogu, mliječni)…
Iako biti žena u liku moje majke nije bilo lako, nikad me nije grdila jer je u meni prepoznavala borca. Znala je ona, više nego dobro, kako je život nemilosrdan i zato me je puštala da jačam i čvrsnem.
Kad gledam sebe danas, vidim da je moje djetinjstvo moralo biti takvo kakvo je bilo jer život je znao kakav meč mi priprema. Znao je taj moj život da ću u budućnosti, da bih opstala, morat’ biti u izvanrednoj formi.
Zadaje mi taj kurvin sin svakakve udarce, ali penjanje po stablima naučilo me je kako prelaziti prepreke, boks mečevi su me očvrsnuli na udarce, naučili me kontragardu, a padovi i razbijena koljena stavili štitnike na kožu, naučili me da boli ne dopustim da me slomi. Zna život što kojoj ženi stavlja na put. Žene, “slabiji” su spol poslan muškarcima da i njih, uz ona tri kantuna kuće, nose kroz život. Osim ako same ne odluče drukčije.
Neka mi gospoda ne zamjere, ne smatram ih slabićima, ali činjenica da su žene jake, puno jače nego li im se priznaje, nepobitna je!
SRETAN (SVAKI) DAN ŽENA SVIMA, SRETAN SVAKI DAN SVIM LJUDIMA!
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
