Ptić napusti gnijezdo kad smogne dovoljno snage da raširi krila i pod njima zadrži zrak.
Prhne tada u vis niti ne sluteći borbe koje ga čekaju na putu ovladavanja svim strujama i životnim vrtlozima. Ne dosegnu sve ptice visine koje su dostupne njihovoj vrsti. Možda posustanu jer su obiteljsko gnijezdo napustile prerano, žudeći za samostalnošću, sanjajući osvajanja?
Život je jak i teško pobjediv suparnik.
S ljudima je slično.
Puno je nacija i suprotnosti među jednom velikom vrstom, među ljudima. Ljudski rod, podijeljen na muški i ženski, kao da rodom i prima pravo na sreću.
Neke kulture sreću vide u prihvaćanju suživota sa svima koji žive i dišu bez obzira na uvjerenja, jer smo po tvorcu svi jednaki, svi smo braća i sestre, svi smo zaslužili biti sretni.
Neke kulture su posložene tako da su “patnici” sretnici. Sreću življenja vide u suživotu sa sebi sličnima. Ima i onih koji šute život, šute i trpe i o toj šutnji neki pričaju drugima kao o nečemu velikome.
Žene kojima je takav život sasvim normalan, kao da se natječu jedna s drugom, koja će glasnije šutjeti, koja će više patnje progutati, koja će niže spustiti glavu, koja će pogled čvršće pribiti u pod…
“Ah, koliko je ona pretrpjela, koliko je boli progutala bez izgovorene riječi, koliko je puta bila u pravu, a ipak kao krivac pognula glavu, pogled skrenula, da ju onaj istinskoga krivca ne dotakne…”
Gledaju kćeri takve majke koje su to naučile od svojih majka, pridružile se šutnjama svojih svekrva i tako u nazad tko zna koliko generacija.
Ne upućujem ovime na ni jednu vjeru.
Nema takvoga Boga, pa kojim ga god imenom mi nazivali, u kojega god vjerovali, koji veliča i odobrava ugnjetavanje ijednoga ljudskog bića.
I nije tu ni do vjere, ni do nacije. Uvijek je bilo i bit će do ljudi!
Ljudi su se pogubili u strujama koje ih nose kroz život. Nisu ovladali vrtlozima u koje su ulijetali pokušavajući nejakim krilima uloviti povoljan vjetar.
Moji su ptići na samom rubu gnijezda. Po njihovome mišljenju, spremni su raširiti krila i loviti vjetar, ali bojim se…
Strahujem od mogućih propusta koje sam napravila u njihovu odgoju.
Jesam li ih krivo učila govoreći im da poštuju svako ljudsko biće, da istim očima gledaju sve ljude, da ne vrednuju čovjeka po odijelu kao ni knjigu po koricama?
Jesam li bila u krivu kad sam im govorila da se najsjajnije blago krije u nečemu što iz vana ne bliješti, da Sunce grije i zora sviće jednako nad pravednicima i nepravednicima? Jesam li bila u krivu govoreći im da nije dobro trpjeti ugnjetavanja kao ni ugnjetavati, da je prihvaćanje boli i trpljenje u redu samo u onim situacijama na koje ne mogu utjecati oni sami, ali da je i u takvim situacijama odustajanje majka propadanja?
Nadam se da nisam.
Nadam se da će gnijezdo napustiti spremni, jaki i zreli, ali se nadam i da nikada neće zaboraviti gdje im se rodio let, kao ni činjenicu da je dom tamo gdje se osjećaju sigurnima, voljenima i shvaćenima, tamo gdje su sretni pa taman da ih to vrati na početak, u gnijezdo pod krilo oca i majke.
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
