Noćas, na konju bijelom jašem,
svakoga pozdrvaljam, sa njega mašem,
vrleti i poljane pređem u času,
na krilima bijelog konja, u kasu.
Dohvatim nebo,
uhvatim se za oblake što plove,
taknem vreli Mjesec, što me sebi zove.
Noćas, neumorno, brojim treperave zvijezde
što tamo gore, nebom plavim jezde.
Preskočim, plavo, malehno jezerce,
što Mjesecu bijaše njegovo ogledalce.
Poletjeh i odletjeh, u zelene gore,
odozgo zaronih u Sinje more.
Sa konjem, ja na konju bijelu,
pretražih morsku dubinu cijelu,
gledah, divih se i rukovah
sa tamošnjim stvorenjima pozdravljah.
Kao da osjetih hladnoću morske dubine
izronih na površinu ove noćne tmine.
Najednom, trznuh se, sad u krevetu ležim
spokojna sam, nikud ne bježim.
Onako hronološki, počeh misli redam,
konja bijelog, nikako da ugledam.
Oprezno, polagahno i začuđeno
prebirem misli i sjećanja po glavi
– shvatih, da je to bio samo san.
Jedan san. Právi!
Hava Bužo Sakić
