Zanijemih, osupnuta dubokim poimanjem svega izrečenog i prešućenog naizust. Usne ostale su nijeme a duša zadrhti u pokušaju percipiranja tvoje stvarnosti u ispreplitanju s mojom zbiljom. I još jedan krijes obasja pučinu mojeg naizgled običnog bivstvovanja. Misli – zaljuljane brodice na otvorenom moru ispunjenošću i emocijom nezaustavljivo plove nedokučivim prostranstvima tražeći tebe – sigurnu luku u oluji. Kroz mikroskopsko stakalce, tražeći mrlju na neiskvarenošću, povjerenju i međusobnom uvažavanju sazdanoj ljubavi, kao točku nakon zareza nabrajajući niz razloga stavljam zaključak o nepostojanju. Iskreno, čisto i nadasve emotivno plovimo ovim događanjima bez zakrpe na najifinijoj svili parajući je svojim sjedinjavanjem na komadiće. Svilenim nitima omotana tijela pružaju ruke u svemir šireći radost i ljubav potrebitima. Aurom svijetlom osvijetljeni, grabeći kroz tamne tunele nedokučivosti savladavamo uzaludnost. Izranjamo osnaženi, prožeti svekolikim osjećajem uzvišenosti i napojeni blagostanjem duha bez mrlje i straha zagledavamo se u sunce i volimo.
Jasna Šemiga Pintarić
