Od malena slušam “poštuj oca i majku”. Kroz odrastanje, pa do danas razumijevanje toga savjeta mijenjalo se i sazrijevalo kao što promjene zrenja dotiču jabuku na stablu.
U vrijeme dok sam još bosonoga trčala prašnjavim stazama djetinjstva ta mi je izreka govorila da budem poslušna. U dječjem mozgu dječji je i obrađena.
Čudno mi je bilo kako su to odrasli provodili u djelo jer subote i nedjelje koje smo provodili kod bake i djeda često su bile popraćene bučnim raspravama moga tate i djeda. Nisu to bile svađe, kasnije sam shvatila, bila su tek glasnija iznošenja mišljenja naizmjence, jednoga pa drugoga.
Kao dijete, bježala sam od riječi koje su bile bujica povišenih glasova, od ikakvih naznaka moguće svađe.
U tim sam se situacijama primicala kuhinji. Tamo je bilo puno ugodnije, toplo i mirisno. U kuhinji su baka i mama uvijek nešto mijesile, pekle, vodile razgovore koji su me podsjećali na igrokaze. Nikad među njima nije bilo vike i galame, nije bilo monologa niti ikakvih prodika i prigovora. Gledale su jedna drugu očima toplim od ljubavi, kao da su majka i kći, a ne svekrva i snaha.
Nije tada bilo telefona, Vibera i svih silnih čuda kao danas. Stare roditelje se posjećivalo, grlilo i ljubilo.
Ti vikend odlasci bili su više od obaveze. Bili su podsjetnici na to od koga smo, tko nam je korak pretvorio u let, tko je sebe dao da bi nama mjesto pod nebom bilo mekše i udobnije za život. Sve se brige lakše podnesu i problemi riješe ako nam je savjest čista, duša mirna.
Trajali su ti naši odlasci na selo dok su god baka i djed bili živi. Bilo mi je to najljepše životno razdoblje.
Malo po njihovoj smrti se zaratilo.
Bilo je to doba u kojemu su mnoga djeca preko noći odrasla…
Odrasla na jedan loš i nekvalitetan način, odrasla na silu i nije im za zamjeriti sav nered koji su za sobom sijali i ostavljali kad su dosegli starosnu dob u kojoj se od njih očekivalo da postanu zreli ljudi. Možda sam u krivu, možda pod maskom “ratnih dana” samoj sebi pokušavam opravdati sve krive korake kojima sam život gazila.
Ratne strahote ne želim spominjati. Taj dio prošlosti neka u prošlosti i miruje, neka se uguši pod što debljim slojem prašine da dašak iste više nikad nikoga ne dotakne.
Kako mi se školovanje privodi kraju i gazim prvu godinu punoljetnosti, tako razmišljam što bih dalje.
Nisam nikad bila neka odlikašica niti previše voljna satima grijati stolicu pa sam po završetku srednje škole razmišljala gdje se zaposliti, kako svoj život posložiti, a da moji roditelji mogu uzdignute glave reći da sam njihova.
Bezbroj krivih koraka koje sam napravila stižu me sada, nakon više od 30 godina, nakon onog blaženog doba u djetinjstvu kad su mi roditelji, redovno posjećujući djeda i baku, živo pokazivali kako se poštuju otac i majka.
Sin mi je punoljetan, student je i odavno nismo pod istim krovom, a nazove me samo kad mu se stanje računa primakne “sranju računa”. Ja sam tome kriva jer sam svoje roditelje nazivala jednom mjesečno, a o posjeti da i ne govorim.
Trka za poslom dok su dvoje sada odrasle djece bili mali, izgovori da je školska godina počela kad su u školu pošli, tanak novčanik u doba krize, Covid sada, a u budućnosti, Bog zna što će biti…
Ne! Pakujem se i putujem! Idem dok mi još diše majka, dok je moje najmlađe dijete još dovoljno malo da ju ne moram sputavati dok iz zaleta skače baki u zagrljaj.
Bolest mi je oduzela oca.
Dok je ležao nepokretan i nesvjestan ičega oko sebe, izmislila sam vrijeme i otputovala na drugi kraj države da ga okrećem, perem i presvlačim. Za njega je to bilo kasno. Bilo mu je svejedno hoće li mu pelenu promijeniti itko ili nitko, on nije znao!
Nisu mu riječi najmlađe unučice grijale dušu, nisu mu oko okupale suze radosnice dok ga je grlila i ljubila, jer on nije znao!
Dok je još bio zdrav i na svojim nogama, s jasnim slikama i pričama koje je u duši slagao čekajući da mu dovedem najvjernijeg slušača, mislila sam da imam vremena…tada ja nisam znala!
Sam Bog zna koliko žalim za danima koje sam u vjetar pobacala.
Vrijeme je uistinu nemilosrdno u svome odmicanju.
Mama je živa i svaki topli dodir joj krv u žilama održava pokretnom.
Uzimam ovu malu kojoj je početak školske godine još daleko i idem…
Daj Bože da bar na nju uspijem prenijeti što znači poštovati roditelje. Daj Bože da mi majka poživi dugo, da ju mogu posjećivati često, da svojim primjerom barem najmlađe dijete naučim da ne postoji opravdani razlog da ne posjetimo roditelje i dok su još živi, kažemo im VOLIM TE.
Molim Boga da mi bar ova najmlađa ne sazre kao zadnja jabuka na stablu od najkasnije sorte, kasno, kao ja!
Kolumna: Iz Sandrinog pera
Sandra Utovac
