U jednom uglu sobe, odsjaj mjeseca dijagonalno presjeca mrak…Kroz otvoren prozor dopire svježi zrak…Na nebu ispisan znak…čujem ti korak u noći,u isto vrijeme ovom ulicom
Vrijeme nampredugo stoji,a mi nehoticekoračamo unazad… Talentom bačenimu vrtlog besmisla,pletemo kolopletkliničkih smrtovanja. Tko nas to svjesno,sustavno uništava? Nečija energija mesravnala sa stropom… Bila sam udarana,cipelarena,