Za ovaj tekst “kriva” je moja desetogodišnja kći. Zaista sam se mislila malo odmaknuti od teme bora i starenja, ali to je gotovo nemoguće. Ne kad ti ta kći kaže “Mama, našminkala bih te, ali ti je koža… frčkava”.
Frčkava, kaže. Kao da sam stara, zgužvana majica s dna ormara. I tako, iz usta one koja je još nedavno imala baby puder iza ušiju, dođe ti podsjetnik da si zakoračila u svijet gdje se šminka više ne nanosi da bi bila ljepša nego da bi djelovala budno. I manje “frčkavo”, valjda.
Nekad sam znala zaspati potpuno našminkana, probuditi se kao vila i nastaviti dan kao da se ništa nije dogodilo.
Danas? Bez obzira nanesem li ili ne serum, hidratantnu, anti-age noćnu kremu i okoloočni čudotvorni eliksir, budim se kao da sam preživjela zombi apokalipsu. Jedva.
Prije sam imala jednu kremu. Za sve.
Za lice, ruke, laktove, usne, pa ako zatreba i za pete.
Danas bih po svim proračunima trebala imati jednu za dan, jednu za noć, pa za prijepodne, za bore smijalice, za bore mrštilice, za vrat, za dekolte, za područje koje “nije za sunce” i jednu “preventivnu”, ako se bore odluče pojaviti nenajavljeno. Ali nemam, i dalje imam samo jednu. Možda sam zato “frčkava”. I neka sam, jer cijene za sve te preparate nisu realne. Kao da kupuješ nekretninu na Jadranu, a ne kremu u staklenci.
Šminka je nekad bila zabava, ili potpuno nepotrebna. Danas je kamuflaža, gotovo neophodna za preživljavanje u društvu.
Ne nanesem li kremu u boji odmah me pitaju jesam li bolesna. Ne, samo sam bljedolika jer mi posao oduzima volju za životom i neophodne izvore svih mogućih vitamina.
Sjenilo za oči? Ako da, samo neutralno.
Tuš? Preteško za kapke koji sad djeluju kao da su u trajnoj fazi treptanja.
Maskara? To može, ali svjesna sam da do navečer izgledam kao Picassovo djelo.
Rumenilo? Samo prirodno, nakon osmosatne smjene i dvadeset tisuća koraka.
Frizura je navodno isto bitan faktor za ljepotu, kosu ne bismo trebali nositi samo zato što imamo glavu.
Prije je bilo jednostavno, što otkačenije, to bolje! Kratko, dugačko, kovrčavo, ravno, plavo, crno, ljubičasto, zeleno. Sve je moglo, i sve je stajalo odlično.
Danas imam jedan cilj, što manje održavanja i da mi se ne vidi izrast.
Odlazak frizerki još donedavno svodio se na dvaput godišnje. Sada se čini da svakih šest do osam tjedana nije luksuz nego hitna intervencija.
Ali znate li što? Za ljepotu nam nije potrebna fasada.
Nismo ni svjesne da smo najljepše kad se smijemo. Nemojmo trošiti sate da bismo se svidjele drugima, nego minute da bismo se svidjele sebi. Prava ljepota dolazi iznutra. Ne iz ladice koja se više ni ne zatvara od silnih krema, već iz srca koje zna što želi.
Iz duše koja voli to što vidi u ogledalu. Bore, sjede i sve.
Nema tog filera koji može popuniti prazninu u samopouzdanju, niti tog seruma koji će ti dati sjaj u očima ako nisi dobro sama sa sobom.
Što su bore?
Ma to su samo autogrami svih onih dana kad si se smijala, a nije ti bilo do smijeha, i noći kad si brisala tuđe suze umjesto da stavljaš vitaminsku noćnu masku.
Budi nježna prema svojem licu, ali i prema sebi. Znam, nije lako kad ti reklame za kreme obećavaju čuda, a ogledalo ti pokazuje istinu.
Ali istina je samo jedna. Na tvojoj koži piše tvoj život. Svaka linija, sjenka i “frčkavost” znakovi su da si ovdje, da si prošla, da si rasla.
Vrijeme te možda dotaklo, ali te nije slomilo. Oblikovalo te kao umjetnik glinu – pažljivo, ne uvijek nježno, ali s namjerom da kad pogledaš svoje lice vidiš priču vrijednu pričanja.
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
