Kako naučiti da je pucketanje koljena odjednom postalo službena pozadinska glazba života?
Nekad sam ustajala iz kreveta s ugodnom melodijom u glavi. Danas ustajem uz pucketanje koljena, krckanje vrata i jedno “Ajme, leđa!” čim dotaknem papuče. To više nije samo običan početak dana, to je generalna proba za gala koncert Simfonijskog orkestra Škripavih Zglobova u Z-duru.
Prije sam zdravlje uzimala zdravo za gotovo. Sad zdravlje uzima mene, i to doslovno. Uzima mi vrijeme, živce, novac, a najviše volju za životom svaki put kad mi kažu da moram otići na još samo jedan pregled. Nekad su pregledi bili tek formalnost, a sad su postali poput loše serije, uvijek ima nova sezona i dramatični preokret.
Nekad sam mislila da je ginekološki samo jedan u nizu pregleda na koji je dovoljno otići jednom u deset godina. U posljednje vrijeme sam u ginekološkoj ordinaciji češće nego što sam očekivala da ću ikad biti. Očekujem karticu vjernosti s popustom na nalaze i čaj dobrodošlice. Ili slatkiše.
Zatim štitnjača. Ona vodi svoj talk show pod nazivom “Što ćemo danas pokvariti?” Epizode se emitiraju svaki dan, a uvodna špica počinje s “Dobar dan, danas su na redu sljedeći simptomi; kronični umor koji se lijepi poput magneta, metabolizam sporiji od puža na godišnjem odmoru, opadanje kose kao jesensko lišće i naravno kilogrami koji dolaze na samu pomisao na hranu, a odlaze kao… Zapravo ne žele otići”. Prava zabava.
A dioptrija? To je posebna priča. Ponekad se čitanje čini kao igranje ruskog ruleta. Hoću li vidjeti slova ili samo zamućenu mrlju koja izgleda kao da je netko prolio kavu po stranici? Spojler, većinom sve izgleda kao mrlja.
Na pregled mozga se ne usudim otići. Bila sam jednom i pitali su me jesam li ikad primila jači udarac u glavu. Nakon toga nisam više nikad otišla.
Probava? Nekad sam mogla jesti što god sam poželjela, i mirno spavati. Danas? Nerijetko imam reakcije poput žgaravice, kiseline, mučnine ili nečeg novog što Google još nije dijagnosticirao. Da ne spominjem da mi se za tijelo zalijepi svaki zalogaj hrane, a ako samo udahnem miris čokolade odmah sam tri kile teža. Nemam više želudac, imam osjetljivu umjetničku dušu s intolerancijom na sve osim kuhanog zraka, i eventualno mrkve. Postao je preosjetljiva primadona koja svako malo traži posebnu pažnju. Ili kolače.
Vježbanje? Prije sam trčala zbog kondicije. Sad trčim isključivo na poslu. Nakon samo jednog dana sprintanja od pekare do blagajne potreban mi je trodnevni oporavak, led, masaža i koktel lijekova.
Ako se slučajno zabunim pa počnem vježbati, to izgleda otprilike ovako; deset minuta istezanja, petnaest minuta traženja motivacije, tri dana žaljenja što sam to uopće pokušala i Google pretraživanje “Zašto me sve boli nakon deset minuta vježbanja?”
Lijekovi? Ne fali mi puno da si nabavim onu kutijicu s rasporedom.
Ali znate li što?
Zdravlje poslije četrdesete je i mudrost.
Znam da ne moram trčati maraton, ali se moram kretati. Znam da nije sramota ići na pregled nego je sramota ignorirati bol jer “će proći samo od sebe”. Znam da sam dovoljno važna da se brinem o sebi.
Najbolja terapija?
Smijeh. Dobre cipele (ili barem udobne papuče). Možda ponekad koja čaša vina ili rakije. I činjenica da znaš kad trebaš pauzu.
Iako škripim, pucketam i zvučnim kao vreća suhog lišća, još uvijek mogu zaplesati kad čujem dobru glazbu. Istina je da me od toga zabole koljena, ali duša mi je puna, a to je znak da još uvijek živim.
Dok god duša pleše, godine i bolovi su samo pratnja na životnom koncertu. Jer kakav bi to bio koncert bez malo kaosa i iritantnog pratećeg benda koji svira krivo i preglasno?
Kolumna: Na valovima riječi – Anna Lowen
