U svijetu koji broji više od osam milijardi ljudi, pomislio bi da je nemoguće osjećati se samim, da riječ usamljenost tu ne postoji. Ali, postoji itekako, jer pored toliko velike brojke duša, mnogo je onih koji samoću osjećaju cijelim svojim bićem. Ljudi koji su drugačiji od drugih, koji se na neki način izdvajaju. Koji ne nalaze svoje mjesto među onima koji su isti i djeluju kao da su ispali iz jednog istog kalupa. Takvi ljudi osjećaju samoću neovisno o tome koliko ih drugih duša okružuje. Po svojim osobinama nekako su posebni, a u današnje vrijeme biti na bilo kakav način poseban, ponosan na sebe kada nitko oko tebe nije; prihvatiti svoje mane i ustrajati u onome što te čini tako posebnim u većini slučajeva znači i biti usamljen.
Crno-bijela si fotografija u moru digitalnih.
Jednostavno tu ne spadaš.
U svijetu u kojem vlada zakon kalupa, svatko tko se ne uklapa osuđen je na samoću.
Posebni ljudi povučeni u sebe, skrivaju se od svijeta, a imaju toliko toga za pokazati.
Toliko toga za dati, jer su im srca velika poput stijene.
U njihovu okruženju za njih nema mjesta, a osuđeni su biti tu gdje jesu.
Posebni, drugačiji i sami.
Ali, i samoća nekada ima svojih prednosti.
Mi koji je živimo to dobro znamo.
Senka Ilić
