Tišina se uvukla
u moje odaje
hraneći me
nekom sjetom
puneći oči suzama
da umivaju mi lice
tražim izlaz, ali
izlaza nema
vrijeme je da se
suočim
sama sa sobom
predugo stajala
sam na mjestu
ne želeći razmišljati
o prošlim danima
o svim ranama…
Tišina uvukla se
u moje srce
hladeći dušu
dok suze vrele klize
neumorno
i znam davno sam
trebala isprati
svu bol,
sve rane
jer sada ne bi toliko
pekle
kao da su užarena lava
što nikada
ugasiti se neće…
Martina Kopić
