Znam, sve prolazi
i ovaj tren u kojem te nema
već sutra bit će povod za smijeh.
Ali danas boli me ova tama
i to što opet sjedim sama
na nestabilnoj raspuklini
gdje noć ljubi dan,
a zvijezde se polako spremaju u san.
Bole me oči
u nastojanju napregnute
da prepoznaju ti siluetu koja dolazi,
zavaravam se da čujem ti korak lak
kroz noć prema meni kako gazi lišćem
i uljepšava jesenju stud.
Po sjećanju svojem prebirem,
lakoćom leptira spuštam dlan
na dolazeće crte tvojeg lica
kroz tamu mjesečinom obasjane.
A tvojeg disaja trag
samo je staroga sata u tišini klat.
O blažena mašto,
kako me lako pretvoriš u ženu
sretnu u zagrljaju voljenog!
S hladnim jastucima ljubujem,
nijema grlim tišinu
i ćutim tvoj dolazak kroz noć.
Sutra sve će biti samo smijeh,
ako izdržim ovu večer bez tebe!
Jasna Šemiga-Pintarić
