Putuj, ljubavi, dok Ti sunce krasi stazu,
nosim Te u svakom dahu vjetra, u svakom zraku.
Neka Ti srce bude svjetionik na nepoznatim stazama,
a moje misli Ti tiho šapuću kroz dane i noći.
Svaka Tvoja stopa nek’ donese radost zemlji,
svaki pogled u daljinu nek’ Ti donese osmijeh.
Kad Ti noć bude teško padala na ramena,
sjeti se da negdje postoji ruka što Te grli u tišini.
Vrati se s pričama što svijetle u Tvojim očima,
s pjesmom što šaptamo kad svijet utihne.
Do tada, nosi moje misli poput svjetla,
jer ni daljine ni dani – ne mogu nas rastaviti.
Petar Šitum
