– Melani, metastazirao je… ali nemoj očajavati, tumor na dojci je izlječiv – izgovorio je Kristijan tugaljivim pogledom.
Uputila sam mu podrugljiv osmjeh jer željela sam vjerovati da izgovoreno je tek njegov pokušaj da se našali. Bila bi to neslana šala. Njegov pogled samo je potvrdio ono što nikako nisam htjela čuti. Istog trena preuzela me nekakva neobjašnjiva jeza, i osjetila sam kako mi gornji dio tijela odumire. Proždire me strah. Uši su se začepile kao da sam uronila u bazen hladne vode i prepustila se trenutku da me nosi u dubine. Propadam u nekakav ponor. Gušim se, nedostaje mi zraka. Otvaram usta i uvlačim veću količinu zraka. Otkucaji srca se ubrzavaju.
– Molim?! – Hiperventiliram. Vrtim se na stolici, nastojeći pronaći udoban kutak jer odjednom ta ista stolica postala je užasno tijesna. Vadim maramicu iz torbice i pravim se da brišem naočale.
Nakašljavam se, gutam slinu kako bih spriječila suze da dodatno poraze onu hrabru ženu u meni. Prekasno. Rijeke suza zamijenile su onaj uvijek prisutan osmjeh koji me jačao i gurao naprijed. Moj vjetar u leđa. Jecam i istodobno skrivam suze pred Kristijanom. Naglo se trgnem sa stolice i okrenem leđa stolu za kojim je sjedio. Njegov izraz lica odavao je iskreno sažaljenje. A to je zadnje što sam htjela postići.
– Žao mi je Melani. Učinit ću sve da ti olakšam liječenje – njegov pokušaj da me utješi i ohrabri samo me dodatno razbjesnio.
Još uvijek okrenuta leđima, bez riječi i šmrcajući, podignula sam desnu ruku i samo lagano kimnula glavom kao potvrdu da sam razumjela te drhtavom rukom naglo zgrabila hladnu ručku vrata ordinacije i izjurila u hodnik. Teturam, dok se lagano pridržavam za zid. Mučno mi je. Tisuću glasova u glavi i slike kao predviđanje predstojećih događaja. Misli me ne slušaju, trudim se podsvjesno pobjeći od razmišljanja.
Je li ovo san? Nasumično pogledam lijevo pa desno. Čekaonica je puna pacijenata koji imaju istu ili sličnu dijagnozu. Čak i da sanjam, moj mozak trenutno nije u mogućnosti zamisliti toliko karaktera istodobno. Dakle, ovo je java. Ovo se događa. Meni se događa.
Kratko se prislonim leđima o zid. Što sad? Nisam ovo birala? Osjećam slabost u nogama i pogledom tražim slobodno mjesto na klupi ispred na kojoj je sjedila starija gospođa svojih možda sedamdesetak godina. Moram priznati iznenadio me njen izgled i odabir žarkih boja odjeće koju je nosila jer ne viđam svakodnevno starije gospođe s roza šeširom ispod kojeg je virila fino počešljana kosa vezana u pristojnu punđu. Profinjena elegantna torbica i jarka boja ruža za usne. Iako je uz sebe imala štap kao pripomoć pri hodanju, ipak ustane i pomogne mi da sjednem. Pogledam ju i u njenim očima prepoznam nešto majčinsko, prijateljsko. I ponovno se raspadnem kao staklo.
– Oprostite. Moram se pribrati. Znam, čak i da isplačem more suza to me neće izliječiti. Od rođenja bila sam žena koja je hrabro gazila kroz život, osmjehom popratila i uspjehe i neuspjehe, nakon svakog pada dizala se još jača, hranila se pozitivnim razmišljanjima… Jeli ovo trenutak kada sve ono što sam godinama gutala treba da isplačem? Jeli ovo trenutak kada treba da budem slaba? I hrabri se s vremenom umore. Jesam li zbog toga kukavica?
Spustila je svoju toplu staračku ruku na moje koljeno.
– Dijete moje, nisi kukavica. Ti si žena koja je predugo bila hrabra. Nisi kukavica jer te strah. Nije sramota plakati, ali sramota je odustati, predati meč bez borbe, bez pokušaja. Ovo je trenutak kada treba da se dobro isplačeš, potom obrišeš suze i prikupiš svu onu hrabrost i pozitivnost za koju nisi ni svjesna da posjeduješ.
Prije dosta godina bila sam u istoj situaciji. Kada su mi dijagnosticirali rak, reagirala sam jednako. Bila sam mlada i majka dvoje djece. Mjesecima sam živjela polumrtva, plakala kad nitko ne vidi, sažalijevala se, zapostavljala sebe, djecu, muža. Iako su oni doista imali razumijevanja i bili moja najveća podrška i bez njih nikada ne bih uspjela. Jedno jutro sam ustala i uobičajeno pogledala se u ogledalo dok sam prala zube. Blijeda kao duh, na glavi stršala je tek pokoja dlaka koja još nije otpala nakon kemoterapija, ispod očiju tamni podočnjaci. Na svom licu nisam mogla prepoznati niti jednu boru one stare mene. Upravo tog jutra odlučila sam se boriti. Shvatila sam da se mogu sažalijevati u beskonačnost ali to neće promijeniti situaciju i kakav primjer ostavljam svojoj djeci ako samo kukavički dignem ruke od sebe. Tog jutra prvi put, nakon dijagnoze, sama sam si obrijala glavu, stavila puder na lice, crveni ruž na usne, i svoju ćelavu glavu povezala crvenom maramom te se uputila u šoping. Taj dan kupila sam svoj prvi šešir u žarkoj boji. Danas ih brojim preko dvadeset komada. Moja obitelj bila je ugodno iznenađena pozitivnom promjenom. Vratila se ona stara mama koja je priznala da je smrtno bolesna ali odlučna da se bori i pobjedi.
Životna priča stare gospođe potpuno me umirila i ohrabrila. Bila sam spremna da navučem boksačke rukavice i hrabro uletim u ring. Nakon nekoliko doista teških mjeseci, operacija je bila neizbježna. Izgubila sam dojku ali pronašla novu sebe. Danas mogu reći da sam pobijedila rak ali i sebe. Iz boksačkog ringa izašla je nova osoba koja više cijeni i sluša sebe, posvećuje više vremena onima koji su mi sve na svijetu, naučila sam uživati u sitnicama, tišini, čak i u kišnim danima koje obavezno obojim ružičastom bojom svog šešira… zahvalna na svakom novom danu, kad otvorim oči i shvatim da sam živa i zdrava. Gospođu s ružičastim šeširom više nikada nisam srela. Nadam se da zna koliko sam joj zahvalna.
Marijana Šimić
