Šetali se miš i slon šumom i odjednom slon jaukne.
– Što ti je? – upita ga miš.
– Mislim da mi je u peti trn, odgovori slon.
– Daj da ti ga izvadim.
Slon digne nogu a miš počne petljati tražeći trn. Kako je slabo vidio a nije htio nositi naočale, to je potrajalo sve dok slonu nije utrnula noga pa ju je naglo spustio.
Pogleda dolje a mišu ni traga.
– Pa gdje si prijatelju?
– Tu sam dolje, u krtičinoj kući. Da nije bilo njezine kućice, sad bi od mene ostala palačinka.
– Palačinka?! A što je to – upita začuđeni slon.
– To ti je ono što nam je mama pekla kad smo bili mali, okruglo i ravno.
– A, znam – usklikne slon. – To je ono što ostane od mene kad padnem sa stabla!
Miš je neko vrijeme šutio jer mu je nešto tu bilo čudno.
– Budalo jedna slonovska – odjednom se dosjeti. – Kad si vidio slona na stablu?
Slon se od smijeha valjao po travi a uvrijeđeni miš mu se popne na trbuh, podigne se na zadnje nožice i stane hopsati.
– E, da znaš, od sad pa nadalje, ne razgovaram s tobom!
Nastavili su hodati šutke a onda se opet počnu svađati. Miš gurne slona a ovaj padne na leđa i izvali se ko’ kornjača.
– Aha, sad si zdrobio cvijeće! – usklikne miš.
Slon se sav preplašen i zabrinut okrene, a cvijeću ni traga. Pao je u običnu travu.
– Jesam te, jesam te! – uskliknu veselo miš.
Opet su se počeli svađati.
Slušala to stabla pa jedno od njih prozbori:
– Ova se dvojica stalno prepiru! Kakvo je to ponašanje?
Malo stabalce, tek izniklo iz zemlje, odgovori:
– Tako rade pravi prijatelji. Svađaju se i mire, opraštaju si, jer jednom kad stekneš prijatelja, to je zauvijek.
I zaista. Kad su pogledali niz padinu, slon i miš hodali su zagrljeni i pjevušili neku veselu pjesmicu.
P.S. Djeco, uvijek pokušajte oprostiti prijatelju. Posebice ako je životinja.
Marina Smokvina
