Vidiš li pero iz kog lete ptice za noćne lutalice…
Za one koji love snove negdje među zvijezdama.
Plesaće balerina na tvojim dlanovima.
Letjeće s’ pticama karte iz špila iluzionista.
Nastaće slika sa nekoliko poteza kista…
Noć zove u snove… kazaljke se poklapaju, gdje putuju snovi… gdje lete golubovi…
Čuj tišinu kako svira violinu…
Prati tragove koji nestaju… traži oči koje nedostaju…
Na pozornici stoje glumci, čitaju uloge… balerina poput ptice sleti ti na dlanove…
Snovi… prozori zatvoreni…
Ti odveć navikao na samoću lutaš ulicama noću…
Tebi san zamjeni noć za dan…
Voliš tu tišinu noći i ulicama praznim proći… i sresti tek ponekog zalutalog sanjara…
Znaš… tako je to sa nama ljudima… dani su nam ekrani u koje gledamo… po noći u ladice sjećanja sve spremamo… i kao ništa sa onim što osjećamo nemamo…
A imamo…
U nekim skrivenim kutcima… tražimo razloge trenucima…
I puštamo da ide još jedan dan u san…
A rijetko kad vidimo to pero iz kog lete ptice… u ogledalu naše lice… gasimo sijalice u mraku tonemo u snove… ne slušamo kad srce pozove da nam kaže poneku riječ…
Ne, mi sve zatvorimo… onog trena kad treba da kažemo…
O, kako noćas lišće leti i priča, priče… sve nas manje dotiče ono što nam pred očima izmiče… kao proći će…
A znamo da se uvijek vrati kad su sitni sati… i prati…
Lete i one karte iz špila i svi trikovi izvedeni…
Ostane čovjek sam u sjeni… traži ono što mu stoji pred očima…
Izgubljeni smo nekad u danima i noćima…
Noćas svi negdje lutaju po snovima i sjećanjima, po ulicama…
I svi jedno znaju… da se trenuci u ladicama sjećanja čuvaju…
Otvorite ladice sjećanja… i vidjećete let ptica.
Milena Vujinović
